Blowin' in the wind
Stojim kraj prozora stana u kojem živim. Pogled mi pada na veliki park.
S druge strane parka zgrada slična ovoj "mojoj".
Parkom šeću ljudi u pratnji kućnih ljubimaca. Uglavnom pasa i pokoje mace.
Većina na lajnama. Cimaju ih i potežu svaki puta kada prolaze kraj nekog drugog čovjeka i kućnog ljubimca.
Ponekad zastanu i pričaju s drugim ljudima dok se ljubimci njuškaju.
Ponekad uzimaju ljubimce u ruke, izvan dometa drugih ...
Na zgradi preko puta neke dvije žene zalijevaju i obrezuju cvijeće.
Sve izgleda normalno, svakodnevno, opušteno i prirodno.
Ipak u mojoj glavi kao i obično komparacija.
S obzirom da sam lutalica, lovac sakupljač, slobodni strijelac gledam na te stvari drugačije.
Rekli bi neki pomaknuto.
Osim što posjedujemo kuće, automobile, hifi linije i tv, bicikle i odjeću mi imamo silnu potrebu
posjedovati i živa bića. Pese, mace, papige i kanarince, ribice, cvijeće, drveće, šalatu i krumpire,
pa i djecu, partnere, roditelje.
Koliko smo daleko otišli "u ime ljubavi"?
Znači li ljubiti zapravo biti sebičnan?
Ne bi li svijet bio puno bolje mjesto da se bavimo sobom i ostavimo sve oko sebe na miru i slobodi?
Možda je Dylan davno dao odgovor u onoj svojoj pjesmi.
22.03.2017. u 13:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara