Laprdanja starog prdonje.

Bila je drugačija od svih koje sam znao. Odskakala u svakom pogledu u našem radničkom naselju.

Njen otac bio je "privatnik" i kitio se svim simbolima koje je taj status nosio sa sobom u socijalizmu.
Vozio je Opel Rekord i njime vukao prikolicu sa čamcem u svoju vikendicu na moru.
Vodio je obitelj redovito u shoping do Trsta ...

Iako su bile kitnjaste sedamdesete i svi su nosili šarene košulje sa ogromnim kragnama i traperice preširokih
nogavica, ona kao da je ostala u pedesetima, sa svojim širokim suknjama stegnutim u struku, šeširićima,
čipkastim rukavicama i bluzicama ...
Nosila je taj stil ponosno i drsko i nije se osvrtala na druge.

Bila je taman toliko starija da bih za nju uvijek bio klinac, a istovremeno bi njena ljepota i seksipil
ispunjavali moje pubertetske snove.

Držala se malo iznad svih. Po nju su dolazili, prema našim predrasudama, opaki momci u crnoj koži i na
velikim motorima.
Kada smo se sreli ako je odzdravila na "bok" bila je to prava svečanost.
Jednom smo u dućanu razgovarali čitavih minutu i pol i činilo mi se kao da sam tada bio najvažniji
frajer u kvartu.

Dugo se nismo vidjeli. Životi to tako urede.

A onda desetljećima kasnije, vidio sam neobičnu priliku, plahu, izgubljenu, praznog pogleda, zapuštene
sjede kose i odjeće koja je vidjela bolja vremena kako vuče neke vrečice zavezane špagom u zmazanim
kolicima za plac.

Vjerovatno je ne bih ni prepoznao da se u tim krpama koje je nosila na sebi nije nazirao onaj still
lepršavih pedesetih u kojem je zauvijek ostala.

Puno je takvih priča ovdje gdje živimo, na žalost. Život udara, a opet, kako se tko snađe.
Dirljiva priča

Puno je takvih priča svuda gjde ljudi žive.