SPECTATOR

Piše: Sinan Gudžević / portalnovosti. com
25. travnja 2017



Jedino je demon po imenu Sutra mogao znati da ni u ovom broju lista neće biti riječi o onom što sam kanio da bude. Toga je demona u moj život uveo pjesnik Kalimah iz Kirene ovim epigramom:

Ko li bi mogao znati demóna po imenu Sutra?
Harmide, evo i ti s nama do jučer si još
Bio, a danas te evo sahranismo plačući gorko.
Ne zna za gorčiju bol Dìofont, roditelj tvoj.

Okrutni demon po imenu Sutra učinio je da u ovom broju sveže Maksimir za Mirogoj. Jer je odnio čovjeka koji je do jučer bio s nama, a danas smo njegovo tijelo ispratili u mirogojsko krematorijsko spuštalo. Ime je čovjeku Tomislav Židak.
Židaka sam upoznao u Luzernu 1988, znam i datum i dan i sat: utorak, 23. avgusta, oko sedam uveče. Toga ljeta sam radio na recepciji hotela Park, a on je tražeći sobu, naišao na mene. Došao je bio da za ‘Sportske novosti’ izvještava s prijateljske nogometne utakmice Švicarska-Jugoslavija. U času kad je izvadio pasoš, u hotel je utrčao neki Švicarac i zatražio da zovem vatrogasce, jer je u parku preko puta gorjelo plastično uže ljuljaške na dječjem igralištu. Zovnuo sam vatrogasce, a onda krenuo da upišem Židaka u knjigu gostiju. Nisam ni završio s time, a četiri vatrogasna kamiona s ljudima pod punom opremom stigla su pred hotel. Jedan je dotrčao k meni tražeći da mu pokažem gdje gori. Izišao sam, a za mnom i Židak. Iznad sjedala ljuljaške tinjao je uz uže plamičak. Dok su kamionski motori nesnosno drndali, vatrogasac je iz ručne torbe izvadio dozu nekog spreja i poprskao po užetu, vatra se iste sekunde ugasila, a on dao naređenje interventnoj ekipi da se vrati. Kamioni su još jače zadrndali, a Židak se smijao kao neko ko je dugo plakao, rekao bi Pessoa. Uređene zemlje ponekad su malo bučne, kazao je. Sutradan je Jugoslavija odigrala odlično, pobijedila 2:0, golovima Radmila Mihajlovića i Vladislava Đukića. U publici su Švicarci bili velika manjina. Osim, novi selektor, nije bio najzadovoljniji, a novinari su pisali hvalospjeve Jugoslaviji. Te večeri sam bio sa Židakom, Osimom i igračima. Osim i Židak su pili whisky, dosta su ga popili.
Otada sam, uz neke ljudske prekide, stalno bio u kontaktu sa Židakom. Kad sam, krajem sljedeće godine, otišao u Brazil, nagovorio me je da za ‘Sportske novosti’ odande pišem. Pa sam i pisao, iz Rio de Janeira sam poslao izvještaj s oproštajne utakmice koju je Zico igrao za seleçao. Kad sam iz Brazila došao u Zagreb na mjesec dana, Židak me je pozvao da s njegovim društvom igram mali nogomet u Domu sportova i veliki na pomoćnom igralištu stadiona Maksimir. Igrao je i Židak. Bio je tehnički dobro potkovan, igrao je s radošću.
Dogodine sam se dogovorio sa Sanjom da se vjenčamo. Noć prije vjenčanja proveli smo sa Židakom u restoranu Tomislav u nekadašnjoj ulici 8. maja 1945. Te večeri sam ga, augmentativno i od milja, prozvao Židakone.
Opet Švicarska, pa najesen u Berlin. Raspadala se jugoslavenska prva liga, raspadala se Jugoslavija, mi se nismo raspadali. Redovno smo telefonirali. Onoga dana kad je na Maksimiru ‘počeo rat’, rekao mi je preko telefona: ‘Ovo se više ne da raspetljati!’ Bio je u pravu, potpuno: evo ni do danas se nije posve raspetljalo.
Židakone je bio dijete jugoslavenskog radništva. Jedinac, ali nije rastao u izobilju. Otac obućar zarađivao je ‘tumplajući pete i đonove’ i hranio sina i suprugu Ernu. O svome rano umrlom ocu Miju pričao bi s nježnošću Židakone.
Kad je svojim darom i radom izgradio svoj jezik dotle da svoju strast uzmogne dovesti do izraza, njegovo čitateljstvo se uvećavalo svaki dan za po veliko jato.
Židakone je bio čestit čovjek, bez ikakve pokvarenosti. Bio je rijetka ptica u novinarstvu: okružen mnogim huljama nogometnog ozemlja i podzemlja ostajao je i bivao svoj, sa svojom čašću i strašću za Dinamo. Strasti su uglavnom pogubne, njegova nije bila. Njegova otmjenost i nogometna kompetencija bile su kraljevski uzvišene, njegova iskrenost slična pruženoj ruci prosjaka: svijete, pogledaj ovu ruku, ova ruka piše o ljubavi prema Dinamu, ako hoćeš primi te riječi, ako nećeš, opet dobro, svijete. Bojali su ga se i durili na njega mnogi, e zato što bi ponešto kritički kazao o njima. Nije se prodavao nikome, te nikome nije ni ostao dužan. Ono malo njegova konformizma bio je podnošljivi minimum da bi mogao živjeti i piti. Njegovim se čašama brzo sušilo dno.
Dinamo bi mu se donekle odužio kad bi pred stadion postavio njegov kip, s natpisom: Hvala ti, Židaku! Di Stefano je načinio spomenik lopti i napisao: Hvala ti, stara.
Židakone je bio po nacionalnosti Hrvat, ali kad bi postojao neki objektivan pokazatelj za ono čime se čovjek najjače osjeća, pa kad bi se po tome određivala nacionalna pripadnost, onda bi Židakone po nacionalnosti bio dinamovac. U tome je on jedinstven u kulturi današnje Hrvatske. U prostoru ovoga jezika, koji Hrvati, kako veli Slamnig, ‘kao zdjelu bravetine u sočivici’ dijele sa Srbima, drug bi mu mogao biti Duško Vujošević, koji je isticao da je po nacionalnosti partizanovac.
Posljednjih desetak godina viđali smo se najčešće u Van Goghu, kafiću, zapravo kafani, zapravo birtiji, u onom njenom dijelu s okruglim stolovima, preko puta njegove redakcije. Najčešće je za stolom bio sa Draženom Krušeljem. Kad bi im se pridružio vlasnik birtije Krešo Ostojčić, Židak bi, mangupski i eliptično (to je trebalo čuti) znao viknuti: ‘A kad će ta od kuće?’ Ta je zamjenica koja zamjenjuje turu, to jest rundu pića, a kuća je, jasno, Krešo: Kad će, dakle, ova kuća častiti ovo društvo za stolom? Krešo nikad nije bio cicija, ali Židakone ga je, kako to biva među ljudima s izgrađenim odnosima, stalno žackao.
Židakone je bio velik gospodin sa ženama. Galantan, odmjeren i pristojan, u šali diskretan. Svoju ženu Snježanu u šali je zvao Zmaj, a mi smo joj nadimak proširili u čudnu rimu: Zmaj od Borongaj.
Prošle jeseni, kad sam potonuo poslije smrti moga dobrog brata Jakupa, Židakone je vidio u kakvom se tiganju pržim, pa me pozvao da odemo zajedno u München, da mu budem prevodilac u razgovoru koji će voditi s trenerom Bayerna Ancelottijem. Prevođenje mu je bio izgovor da me izvuče: Ancelotti govori engleski kao i Židak, ali to smo prešutno potisnuli. Meni je taj put bio jako ljekovit. U Salzburgu smo uronili u priču, pa sam se i smijao, kao neko ko je dugo plakao. Išli smo autom. Vozač nam je bio Ranko Šuvar, sin Mire i Stipe Šuvara. Za jedne pauze, negdje u Austriji, kad smo ostali usamo, da ga malo žacnem, pitao sam ga, je li, Židakone, ovoga Šuvara su tebi ljevičaru dali po kazni. On nije razumio moj žalac, pa je rekao: ‘Ne, nipošto, ja sam izričito tražio da me on vozi. Odličan je i vozač i fotograf, a nije mu lako u današnjem Zagrebu s tim prezimenom!’
Židak nikakva materijalnog bogatstva nije stekao svojim radom. Nikakve ni nekretnine ni kretnine, ni firme ni špedicije. A radnik je bio veliki. Nikad nisam vidio takvu odgovornost prema listu, prema poslu, prema roku za predaju teksta. Nikad nije imao godišnjeg odmora. Jednom sam, posljednji dan jula, u Van Goghu bio za stolom kad mu je, u sumrak, došao osobni bankar sa fasciklom. Židakone je potpisao neki kredit, a da nije ni čitao šta potpisuje. Za svoje novine je pisao i iz bolnice. Nezaboravno je kako se obratio doktoru prvih bolničkih dana: ‘Gospon primarijus, dajte, prosim Vas, privedite vizitu kraju, moram pisati kolumnu!’
Igrom demona po imenu Sutra, sjedio sam s njime i za posljednjeg njegova kafanskog sjedenja. Bilo je to opet jednog utorka, 7. februara ove zime. Za drugim stolom lijevo od ulaza u Van Gogh. Krušelj i Krešo su bili s njime kad sam im se pridružio. Nije se dobro osjećao, pa je nakon nekoliko gemišta popio dva čaja. Moj sin Zeno je tu naišao, i vidio je Židaka, prvi i posljednji put. U duboko popodne Židakone je uzeo taksi i otišao. Mnogo puta sam ga gledao kako izlazi iz Van Gogha i ulazi u taksi. Sad mi je pred očima knjiga Izeta Sarajlića: ‘Koga će sutra voziti taksisti’.
Te večeri je odveden u bolnicu, na pretrage, a iz bolnice smo ga dobili neki dan u kovčegu, u kojem je danas, osamnaestog aprila, spušten iz mramorne studi Velike dvorane prema vatri mirogojskog krematorija.

"Priče iz maksimirske šume"


Objesila se, evo, i vrba usred parka, dok uz šapat šume pokušavamo skicirati njenu dušu i čovjeka koji ju je personificirao. Naslonjena na otužni stadion, i ona, ovog divnog travanjskog dana, kao da baš nije svoja. Jebiga, zna i Šuma da je ostala bez svog najboljeg prijatelja...

Tomislav Židak i njegov serijal kolumni “Iz maksimirske šume”, koji se na ovim tužnim stranicama prepunim suza od olova tiskao punih 18 godina, bili su sinonim Jutarnjeg i nezaobilazan subotnji ritual, koji je okupljao sve slojeve društva. Obojana tvrdim plavim, ta je kolumna bila prapočetak svakog razgovora ili komentara, koji su znali biti i nasrtljivi, ali ujedno i prepuni poštovanja prema njenom autoru. U ovih 18 godina, Židakove kolumne baš nikada nisu prestale izlaziti, sve do, eto, ožujka 2017. godine. U njima je živio ponajprije njen prvi susjed Dinamo, u neuglednoj kući punoj povijesti i obiteljskih intriga, kao u kakvim Glembayevima za navijače. I tu je naš glavni junak, i Šumin redatelj, pisao svoja najbolja djela.

U njima je ekranizirao sve najgore i najbolje, a premda je svake subote izlazila nova epizoda, neki njeni junaci na Židakovim su daskama igrali češće, jednostavno, bili su bitniji od drugih. Bili su neizbrisiv dio njegova života, što Šuma svakako jest. Ovo je, u biti, priča o njima, priča o Junacima maksimirske šume

“Na koliko smo tableta dnevno, kako prostata, kakva je penzija i kaj bu s Dinamom?"
I nitko mu nije odgovorio, a to i mene zanima.

Medo, to njemu nije više niti važno...a i o Dinamu će pisati neki novi klinci.

Eto,Židak svoju mirovinu nije niti dočekao.

pisat će ali na način kao što i igraju ovi kojima Dinamo nije u srcu

Pelpe, i vidiš sam da nema više niti ideala niti entuzijazma,..naročito tamo gdje su pare.

da,ima idola a nema ideala.apsurdno.