Ručkić krčkić

Moja ideja obilja mutno vuče korijenje iz romana Virginije Woolf "To the Lighthouse", vjerojatno potpuno pogrešno shvaćenog, ali doživljenog u tom multiplicitetu djece, prijatelja, aktivnosti, dvojbi, izbora i neizbora, vremena, hrane, zapleta... (Prerano sam čitala taj roman; premalo sam znala i o sebi, i o drugima.) Ne čitam ga ponovno, jer nekak mi se sviđa ta moja iluzija; važna mi je. I premda je to pogrešno shvaćanje romana, gorkog i zapravo sasvim suprotnog od onoga što bih ja htjela uzeti iz njega, neka meni mojeg poimanja obilja. Jer: dobro je.

Moje obilje je samo vrhom repića materijalno. Ono je prije svega moja sposobnost da utonem u sebe, da satima sjedim nepomično, a da mi pri tome uopće nije dosadno: ne trebam ja ni mobitel, ni novine, ništa... Imam sve.

Ne, nemam sad volje za inventuru iskustava, razmišljanja, spoznaja, zabluda, boli, nadanja i kajtigajaznam čega sve ne koji mi to omogućavaju... Sad ću ja o materijalnom, zapravo.

Ali ovo nematerijalno mi je pomoglo kad je moja Duška jako oboljela i kad sam provodila sate uz nju, privezanu uz infuziju, s grdim dijagnozama na vidiku. Je, preživjela je i više se uopće ne sjeća da je bila jako, jako, jako bolesna... Iako još uvijek nije sasvim zdrava. Ni to ona ne zna.

Zna samo da više nema obilja igračaka s ove slike: lakše ih je baciti nego dezinficirati. A ne zna da ćemo mi prikupiti nove: prijatelji već donose; i ja sam kupila; a najdraže sam mukotrpno raskužila.

Ima i ona svoje unutrašnje, nematerijalno obilje: veselje, razdraganost i selektivni zaborav. Ponekad se ušvercam u njeno kad uzmanjka mojeg. I zato moja Duška nije nesretna, iako više nema toliko igračaka, ne dobija poslastice kad god mačketina zatraži (a zatraži bar 20x dnevno, i još uvijek ih ONA dobije) i jer nema igre s pesekima iz susjedstva... Ne zna da su joj opasni; i da bi ona mogla biti opasna njima. Duška se sad veseli zalogajčićima kuhane piletine, kratkoj šetnji oko kvarta, bacanju loptice u dvorištu i spašenim/novim igračkama. Veseli se; ne tuguje za izgubljenima.

Eh... kad bih počela nabrajati SVOJE gubitke, ispala bi tragedija. A nije! Nevjerojatno, ali nije. Jer, valjda, imam i ja tu Duškinu razdraganost u sebi: prijatelja je malo, ali ih volim; i oni mene. Vino je jeftino, ali prija. Stan je trošan, ali je dom. Posao ponekad mrzim, ali me podjednako često ushiti; šefovi su po defaultu idioti, ali ih mogu shvatiti, pa i nisu, valjda... Plaća jedva pokrije što trebam, a ne dostaje za ono što želim, ali ja ponekad zanemarim utilitarnost i priuštim si što želim, i eto, malo-pomalo, uvijek je neko obilje.

Trenutno, obilje suđa u sudoperu. Koje treba oprati da bih uopće počela kuhati. A ne da mi se. Zato ste vi dobili ovaj zapis. A ja odgodu. I svi mi skupa jedno malecno obilje vremena i volje bez cijene i namjene.

Svaka čast, fenomenalni ste: i OVO je prijavljeno!

Kae točno prijavljivač(ici/u) zasmetalo: spominjanje spisateljice o kojoj nema pojma, ona nekolicina riječi latinskog porijekla koje su mi bile prezentnije od štokavskih inačica, ili pak sama ideja OBILJA kao takvog...?

Ma, zapraf me ne zanima, idioti me ne zanimaju per se, tipkam ovdje dok ne odem do štednjaka...

Nego, kad smo već u materijalnom, baš nedavno zaključih s jednom poznanicom da se pretvaramo u društvo profesionalnih žicara: ono, profesionalni "branitelji" koji stalno traže popuste na svoje "braniteljstvo", profesionalni pemzići koji isto traže popuste na svoje pemzionerstvo, a temu je izazvalo moje iskustvo s prof. "poduzetnicima" koji su se jako iznenadili kad sam 8 mjeseci nakon odrađenog posla zatražila da mi plate - pa oni su poduzetnici, jesemti! Pa to je SKUPO!

Paz, prijevod žene koja je prevela tucet knjiga i tisuće kartica stručnih tekstova je SKUP. Pa kaj ste htjeli??? Onda tražite na Njuškalu priučene, a ne prvoklasne. Btw, računala sam im 80kn po kartici od 1800 slovnih mjesta s razmacima za STRUČNI prijevod, koji inače košta 120kn po kartici od 1450 slovnih mjesta s razmacima. Baš zato jer su poduzetnici i jedina nada ove naše jadne ekonomije... Oni sami očito nisu ta nada - pošteni poduzetnik cijeni tuđi rad isto koliko i svoj i kuži razliku između kvalitetnog i ofrlje.

Jesam li ja mogla na Vet. faksu reći "Ja sam profesorica, prevoditeljica i književnica, pa može li pretraga za 750 kn za 300 kn i to s odgodom plaćanja od 8 mjeseci?" Ne, naravno. Bar ja mislim da ne; jer mi nije palo na pamet pitati.

Imam 3000 kn troška za liječenje psa, samo tako, a nisam još dobila ni sve nalaze, ni precizne upute što dalje; ni TO ne valja - to su tipične budžetske jasle, samo slightly improved, jer im je komercijalna djelatnost DODATAK na plaću, a ne izvor prihoda - oni su, dakle, znanstvenici, a mi, vlasnici pacijenata, ugnjavna kolaterala. Psmtr, iako mi tam radi jedna od najdražih frendica, sve bih ja njih poslala na bar 1 godinu "stručnog usavršavanja" u privatluku, pa da se malo svedu na suvremenu "mjeru" znanstvenog i komercijalnog rada!

Paz, ta moja frendica, sve u želji da mi učini uslugu, veli nek ne čistim psa od parazita svakog mjeseca (trošak od cca 10 kn), nego nek njoj donesem drekece na analizu, pa ak nešto nađe, budemo ciljano... Gdje ta živi??? Tri dana skupljati drekove za koprološku, držati ih, smrdljive, doma, jahati na Faks 2x, čekati 1-2 dana nalaze... Cijenim dobru volju, ali ja ni za sebe to ne bih 12 puta godišnje.

Ručkić gotov: još jedno obilje, sklepano od ostataka - 2 velika šampinjona, okrajak pancete, 1/2 pakovanja kozica, 1/4 pakovanja ribane mozzarelle, nepojeden grašak od jučer, s krumpirom, 1/2 kg brokule koja samo što nije riknula, 1/2 pakovanja pasirane rajčice... Uz malo kreativnosti - obilje! Bez toga: smeće. Odoh! Dobro mi (o)stajte! :-P

Nadam se da bu Duška brzo potpuno ok :)

Možda pomogne vet mišljenje koje sam dobila - precesto korištenje antiparazitika u nekih životinja može stvoriti probleme s jetrima, pa kažu da, ako se redovito čiste, dovoljno je svaka 3 mjeseca.
Možda je tvoja frendica na to mislila..ne znam..

Krivo sam napisala, ne svakog mjeseca, nego svaka 3 mjeseca; a ja ne čistim ni tak često, nego 2x godišnje. Duška je pokupila i parvo virus i štenećak, za koji su mi rekli da nije viđen već 14 godina. Iako je uredno, svake godine cijepljena. Oba virusa su joj lupila na probavni trakt, ali, srećom, to je sad sanirano, a u nastavku je promjena režima prehrane. Peseku koji je uvijek imao 5-6 vrsta poslastica, a nije se škrtarilo, uh...!

Ti virusi se pokupe njuškanjem fekalija i/ili izbljuvka. Ovo drugo ziher nije njuškala, ali drekece jest. Što pak ukazuje na 2 stvari: neurednost i nemar vlasnika, te na činjenicu da ima glupih vlasnika pasa (kao i glupih roditelja djece) koji "vjeruju da su pese previše procijepljeni". Pa fino šire zarazu okolo... Mislim, mogla sam ja reći da neću pretragu na viruse, jer simptomi se tak i tak liječe kao i gastroenteritis vulgaris, pa ne pokupiti za njom i fino ju voditi u pseće parkiće, jel... Pa kom virusi, kom opanci.

Brz oporavak cupavici zelim!-:)))