Ručkić krčkić

Nezaboravna mi je priča jedne moje prijateljice iz mladosti: Jako se bojala poroda. Skrpali ona i otac joj djeteta neku lovu i dobro podmazali ansteziologa u bolnici u kojoj je trebala roditi da dobije epiduralnu. Međutim, kad je kucnuo čas, nije stigla na vrijeme i epiduralna više nije bila moguća opcija. Svejedno, ansteziolog je odradio svoje: toliko ju je nafilao svim mogućim sredstvima za opuštanje i smirenje da je ona između trudova doslovce SPAVALA. "Znam da je jako boljelo", pričala je, "ali se zapravo ne sjećam".

I kad me obuzmu trenuci sreće i spokoja, sjetim se te priče: znam da je prije toga jako boljelo, znam da će opet, ali se zapravo ne sjećam... "Pamtim samo sretne dane", zapjevala bi Gabica.

Nerijetko se sjetim i jedne druge pričice, maksime, štoviše, prijatelja koji jako voli patke. Zašto voli patke: zato jer se čini da klize kroz život nevjerojatnom lakoćom, a zapravo cijelo vrijeme frenetično rade nožicama ispod površine. Tak i ja, valjda: stalno mi netko veli da kak ja ovo ili ono s lakoćom, da kak sam opuštena, da kak ja to samo skliznem... Vraga! Radim i ja, ne samo nožicama, nego i ručicama, ali ne zamaram okolinu time. Pa čak ni samu sebe, čim prođe - zašto bih? Prošlo je!

Jučer je bio jedan takav spokojan dan: započeo je nekim ranojutarnjim imperativima, trebala bih/morala bih ovo-ono, a onda je splasnulo na "niš ja ne moram". Pa sam fino cijeli dan proljenčarila, nisam ni kuhala, uzela cheeseburger u susjedstvu, dobar i sočan, smazala ga, i samo samoj sebi i menažeriji ugađala... Bilo nam je bajno!

Danas sam ipak odradila ponešto od imperativa i osjećam se dobro zbog toga. Pogledam oko sebe, i vidim, imam ja svoje utočište; napokon postoji to mjesto gdje sam doma. Nije ni tu "sve po mom", ali - zar bi moralo biti?!

A zapis je eklektični jer osim referenci na moje prijatelje sadržava i osvrt na aktualije, koji se, pak, nadovezuje na ovo posljednje pitanje: mora li biti sve po mom? Moj je odgovor NE. Sve dok postoji mjesto na kojem sam suverena i samostalna, sve dok postoje ljudi koji me takvom doživljavaju i kao takvu poštuju, ne mora. Meni su ovi molitelji i hodači SMIJEŠNI, iskreno govoreći, a kad i ako uspiju isprovocirati neku moju misao, onda je to da vjerojatno žive neki njima samima nesnosan život. Jer kad si zadovoljna svojim, nekak ti je normalno uvidjeti da tvoji normativi nisu uvijek i ne moraju biti primjenjljivi na druge. Međutim, kad ti je život nesnosan, kad ti je ravnoteža, ako i kad je uopće ima, krajnje krhka, onda moraš kontrolirati što više toga, cijeli svijet po mogućnosti, i da, onda te jako zanima kako se tko ševi, rađa li ili pobacuje, jel šljivi tvoje dogme, ili nedajblože ne, a ako ne, ubi-udri, da ne bi bilo udri-ubi po tebi pa onda tebi još gore nego što jest.

Treba gledati seriju "Sluškinjina priča"; još bolje, pročitati roman Margaret Atwood, objavljen još 1985. godine. Strašno je kad se predviđanja, u ono vrijeme karikirana i poprilično paranoična, počnu ostvarivati. Za one koji ne čitaju i ne streamaju i nemaju HBO, sažetak: u nekoj distopijskoj budućnosti (našoj vrlo bliskoj sadašnjosti, ako se ne trgnemo) čovječanstvo je pretežno nereproduktivno zbog zagađenja, a na vlasti je totalitarni, fundamentalistički režim koji Bibliju čita doslovno. Ugledni a sterilni parovi dobiju tzv. "sluškinju", neku od rijetkih još uvijek reproduktivno sposobnih žena, koju onda muž ševi u ceremoniji kojoj prisustvuje i njegova supruga, pače, i služinčad, a ako ova ne zatrudni, onda je ona kriva i plaća to životom. Jer, premise su sljedeće: ženin pristanak na seks je nebitan (dakle, te sluškinje se može silovati do trudnoće, onda malo pošteda, a onda opet, kod nekog drugog uglednika); užitak u seksu je nepotreban (štoviše, sluškinjama koje nekaj zgriješe lijepo uklone klitoris - i dalje su plodne, a ne kompliciraju); začeće je ženina odgovornost, a nezačeće ženina krivnja. I sve to uz molitvu i krajnju bogobojaznost.

Pogledajte si to! Seks je monoton i mehanički kao u pornićima. Razlika je u raskoši konteksta, ali manjku prikaza genitalija.

A druga serija koju toplo preporučujem je "The Good Place" (slijedi spoiler!): jedna potpuno plitka, egoistična, amoralna osoba pogine upravo zbog tih svojih "odlika" i paz vamo, kad dođe svijesti, sjedi pred Tedom Dansonom, koji je uvjerava da ne mora brinuti jer je stigla na "dobro mjesto", ilitiga u raj. Ova zna da to nemre biti i tijekom 10-ak epizoda sve ukazuje na to da je njezina neprilična prisutnost uistinu okidač entropije tog "dobrog mjesta"; međutim, pokaže se da ona nije jedina kojoj baš i nije mjesto u "raju"; a na kraju se nametne zaključak, koji Ted Danson i potvrdi: to uopće NIJE raj, nego pakao - mjesto neprestane strepnje, mjesto gdje nigdje nemreš biti doma i ni sa kim nemreš biti iskren, gdje sve oko sebe moraš izregulirati tak da se ne skuži da ne zaslužuješ "dobro mjesto", gdje ti je, zapraf, jedina opcija pretvoriti raj u pakao da se nekak uklopiš; bar malo raskomotiš.

Bumo vidli kaj bu dalje u sezoni 2.

A meni ručkić gotov.

baš dobar opis pakla