za one od nikuda na putu za nigdje

Link
Link
Link
Link



Babina priča


Nikada neću zaboraviti priču moje pokojne baba Melane...

Ona ide ovako:

Bila jednom jedna klupa, ispred jedne stare kuće koju su Njemci davno sagradili. Svake godine fasada je

sve više propadala, jer novi vlasnici nisu imali ni vremena, ni volje da je stalno obnavljaju, a utučena zemlja

ilovača ne trpi kreč baš najbolje, mada ljeti drži hladnoću unutra, a zimi toplotu. U blizini, preko puta jarka,

u kome se skuplja vojvođanska nezadrživa kiša, bila je jedna stara česma za koju su ljudi vjerovali da ima

najbolju vodu, iako nisu nikada ni posumnjali da ta voda možda prolazi kroz nekadašnje groblje i kroz kosti

koje se već vijekovima talože u toj ravnici ,kao da voda crpi neku snagu iz raspadajuceg zivota.

Moja baba je vjerovala da ta voda ima čudesnu moć i svaki dan je sa dva bidona u rukama išla da produži svoj

život i svoje zdravlje. Ta voda je imala specifičan miris. Ja sam kao dijete mislio da on potiče od onog crnog

željeznog oklopa pumpe.

Moja baba Melana je, da li zbog te vode, ili zbog umišljenosti, stvarno produžavala svoj život. Imala je lice mlađe

barem deset godina (to će pre biti zbog toga što se svako veče trljala domaćom rakijom od ringlova).






Kao mali dječak, čim bih zašao u dugačak šor, prvo bih video klupu na kojoj je sjedilo mnoštvo starih ljudi,

i moju babu među njima... Kako sam bio ljubomoran na tu klupu, zahtjevao sam od mog oca da u našem

gradu napravi istu takvu, kako bi na njoj sjedili moji drugari. Ali nije bilo ni one česme sa vodom, pa čemu onda

i klupa? Klupu smo imali, ali ne i česmu pa sam mislio da zbog toga nikada nećemo tako dugo živjeti kao moja baba.

Kako sam rastao, sve manje je ljudi sjedilo na klupi ispred kuće moje babe. Prvo je nestao deda Đura, pa onda deda

Emil, pa zatim baba Ana, pa deda Mihal, Vlado, Janko... Ali bio sam radostan jer je uvek tamo sjedila moja baba Melana,

mada je čini mi se bivala sve tužnija i tužnija... Godine su prolazile, a izvor je i dalje davao vodu iz svojih njedara, ne

štedeći i ne žaleći. Umjesto starina i starica, sve više je primao mlađe ljude i žene. I oni su pili vodu, ali nisu vjerovali

da prozdužava život. Za njih to nije bio eliksir, već sasvim obična tečnost. A moja baba je i dalje vjerovala u magičnost te

pumpe i sve češće iznosila bidon pored klupe, nudeci svoje prijatelje da ugase žeđ.






Život je već počeo da me baca kao slamku, vamo-tamo, prestao sam da vjerujem u babine priče o magičnoj vodi

i izvoru, mada je ona i dalje sjedila na klupi i izgledala mlađe od svih drugih starina. Vremenom, sve više je bila na

obližnjem groblju, posjećujući svoje nekadašnje poznanike i noseći bidon sa vodom da zaliva cvijeće, a sve manje na

klupi...

Moje školovanje se približavalo kraju i nisam imao puno vremena da idem na selo da vidim rođake. Prošlo je oko

dvije godine dok nisam otišao da ih posjetim. Šor me je primio i uvukao onim svojim beskrajnim redovima topola i

dudova, koji su povraćali svoje crne plodove na travu pokrivenu najlonom, u kome su se skupljali za buduću rakiju.

Obilazeći gde po koju kokoš, ugledah jednu priliku kako sjedi usamljeno na klupi - moju dragu baba Melanu...

Prišao sam joj.

Prepoznala me je škiljeći od sunca.

Bila je tužna...






Rekla je:

više nema nikoga da samnom sjedi...

i neću više da pijem tu čudesnu vodu.

Rasplakala me je i znao sam da će ubrzo otići da vidi svog Vladu koji je već davno čeka

na nekoj klupi ispod zemlje...

I nju i vodu da ugasi žeđ..




Link