Laprdanja starog prdonje.

Sparina je gotovo pretvorila zrak u tekućinu.
Ležao sam u polumraku sobe u kojoj sam koristio škure na način kako su to Mediteranci činili stoljećima kako
bi se sačuvali od zapare.

Radio je tiho svirao svevremenske hitove, a onda sam u pauzi između pjesama čuo poznat glas.

Voljeli smo se kratko, zapravo samo jednom na početku devedesetih, ali smo dugo pisali jedno drugom
strasna pisma, spominjući u njima detalje tog jednog puta.

Sjetio sam se moje stare kutije sa pismima i izvukao je iz ormara. Svežanj sa njenim pismima prepoznao sam
po boji i zapravo ostao iznenađen kako je tanji nego što sam mislio. Zar ih je tako malo?
Bila su kronološki poredana, pa sam otvorio prvo, čitao, pospremio, pa drugo, treće ...

Ne znam koliko je sve trajalo. Vratile su se slike i detalji za koje se činilo da sam ih zauvjek zaboravio.
Onda sam tako ležao okružen pismisma i palo mi je na pamet kako mi je kči jednom sa malom dozom zavisti
rekla da sam živio u sretnim, sporim vremenima u kojima su ljudi pisali, slali i čekali pisma.