za one od nikuda na putu za nigdje

Link
Link
Link




zašto li je čovjek plakao?




U dane neudobnih postelja naviru sjećanja...lijepa ali i ružna...

Radosna a isto tako i tužna...





...jednog zimskog jutra sjedio sam na ivici šumskog proplanka i ,skriven u žbunju iza jednog starog hrasta

sa starim Altixom u naručju,čekao divljač.

Snijeg je pred zoru bio prestao,ali se divljač još nije kretala iz svojih ležaja.Iznad krošnji drveća povijenih

pod snijegom vidjeli su se komadići sivog zimskog neba,između stabala lebdjela je laka izmaglica i kitila

ih svjetlucavim injem...

U zavejanoj šumi bilo je tiho.

Samo bi se sa poneke grane osula grudvica snijega i,rasipajući se u letu,nečujno padala po

snježnom pokrivaču...

Iz jedne pukotine na kori hrasta izvirila je majušna glava ptice i svojim kao perle sitnim očima nekoliko

trenutaka gledala snježnu bjelinu oko sebe...

onda je lako lepršnula i neko vrijem letucala oko svoga staništa,tražeći gdje da se spusti.

Spustila se na grančicu okićenu injem...grančica se pod njom zanjihala,a ona je širila krila u ritmu i održavala

ravnotežu.Kad se grančica pod njom umirila,mala siva ptica počela je da uređuje perje,,,




Link


Tada se iz dubine šume začulo neko ujednačeno škriputanje,koje je bivalo sve bliže...

i odjednom,kao da se šuma pred njima sama otvorila,na proplanak su izbile saonice natovarene drvima...

saonice je vukao konj osrednje veličine,a pored njih je išao visok plećat čovjek...

opruženog vrata i u luku malo uzdignutog repa,konj je lako gazio po visokom rastresitom snjegu.

Kada bi saonice naišle preko zavejanih rivotina divljih svinja,konj bi malo više izdužio vrat i čvršće zakoračio,

a čovjek je podmetao rame pod saonice i,potiskujući ih,pomagao mu...

kada su saonice naišle ispred hrasta za kojim sam sjedio,čovjek je podigao glavu i izustio:

"O-ooo!!

konj je staoi,stresavši se,snažno odahnuo,a čovjek je skinuo pokrovac sa saonica i prekrio ga.

Onda se oslonio laktom o stupac saonica i,poduprt o šaku,zamišljeno se zagledao preda se...

Po obrvama i brkovima bilo mu se nahvatalo inje,te mu starost nisam mogao ocjeniti,

ali po njegovim malo uzdržanim sigurnim pokretima i lakoći s kojom je potiskivao saonice vidjelo se

da je bio stariji ali još snažan i krepak čovjek...


Bilo mi je malo neprijatno što tu,s fotoaparatom u krilu,sjedim skriven u žbunju na nekoliko koraka od

čovjeka koji misli da je sam sa svojim mislima.Ali bilo je već kasno da mu se javim a da ga ne iznenadim

i izazovem ono trenutno ali neprijatno podozrenje koje se i nehotice javlja pri iznenadnom susretu

nepoznatih usamljenih ljudi u šumi...no računao sam da će on produžiti čim mu se konj malo odmori,

te sam spustio glavu na šake i čekao da krene ...


Odjednom mi je dopro do ušiju neki čudan šum,nešto što je ličilo na prigušen drhtav jecaj..

u prvom trenu nisam vjerovao da taj glas ljudske tuge dolazi od tog snažnog čovjeka,te sam,ne dižući glavu,

pažljivo pažljivo osluškivao nekoliko trenutaka..

ali jecanje je postajalo sve određenije,u to više nije bilo sumnje...polako sam podigao glavu i vidio

da čovjek plače...

krupne suze tekle su mu niz lice,a široka ramena grčevito podrhtavala...

bio je to gorak,opor plač,koji je tu,u hladnoj tišini zimskog jutra,izgledao još teži i beznadniji...

bilo je u tome plaču čovjeka nenaviknutog na plač nečeg tako bolnog i potresnog,pa ipak nekako ljudski ljepog,

da sam ga kao opčinjen gledao i svom dušom saosjećao s njegovim neznanim jadom...

dugo je plakao usamljeni čovjek na zavejanom šumskom proplanku,a kad se njegov ozebli konj počeo

nestrpljivo osvrtati prema njemu,on je širokim šakama obrisao suze,skinuo s konja pokrovac i ubrzo otišao sa

proplanka...


dosta je vremena prošlo od ovog zimskog jutra,mnogo sam šta otada doživio i zaboravio,ali uvijek kad u zraku

zatrepere prve snježne pahuljice i u mislima se nađem u zavejanoj šumi,

ja se sjetim usamljenog drvosječe i zapitam se



:"zašto li je čovjek plakao?"






Link

Link

Link