Ručkić krčkić

Kad sam prvi put završila kod psihologa i psihijatra, s 14 godina, izmjerili su mi jako visoki IQ i napisali dijagnozu u kojoj se spominju "autistične tendencije". Bilo je to jako davno, s obzirom da sad imam 56 godina, pa pretpostavljam da bih danas ispala nekakva aspergerovka ili tak nekaj... (To su oni genijalci koji donekle funkcioniraju u društvu, ali su "čudni".)

Ja naizgled čak i nisam jako čudna: roditelji su svim mogućim sredstvima, uglavnom nasilnima i po moju sreću štetnima, poradili na mojoj socijalizaciji, jer nikak im se nije htjelo imati "čudno" dijete: naizgled sam obična, dobrodušna, punašna ženica skučenog repertoara tema. Ta mi maska daje mira. Oni koji bi da ja zbilja budem takva pobjegnu glavom bez obzira čim naslute da nisam, a oni koji odmah naslute da nisam i nekak ne mogu povjerovati da jesam (a jesam, i to sam!) uživaju otkrivati što sve još jesam; ili nisam.

I sad ovo pišem zato jer se oko mene zbiva nešto u što bih se željela uključiti, ali mi ljudi idu na žifce: nisam team player! I nemrem biti, jer ja vidim bar 50 koraka dalje od članova tima, i ZNAM da sam u pravu, i ZNAM da oni to NE MOGU povjerovati i da MORAM pričekati da i sami skuže... A to traje li ga, traje... A život je prekratak. I ne da mi se.

Ljudi mi općenito idu na živce. Znam da sam kušnja svojim prijateljima, osim ako i sami nisu pomalo uvrnuti, ili bar toliko isfrustrirani da kuže da je povlačenje ponekad apsolutni prioritet, da se ne moraš uvijek javiti na telefon ili odazvati nekom pozivu, koliko god primamljiv bio, i da to nije osobno, nije PROTIV nekoga, nego za mene/njih same.

Zašto smo mi, tzv. aspergerovci/genijalci, tako teško shvatljivi drugim ljudima? Zašto ne mogu naše idiosinkratičnosti jednostavno prihvatiti, kao što npr. prihvaćaju prevrtljivost svojih bogova ili političara? Valjda zato jer nas osobno shvaćaju (trebali bi i bogove, a bogme i političare, ali štaš, najveći mafijaši su najveći katolici i najpouzdaniji pokrovitelji najmoćnijih političara, i to iz UVJERENJA, ne samo (očekivane) koristi...). Ja se zbilja trudim i znam da površni odnosi s drugim ljudima tim ljudima uglavnom donose ono što očekuju: korist, zabavu, pouzdanost... S druge strane, ja to ne dobijem: najčešće mi nije korisno, gotovo nikad zabavno, a na pouzdanost uopće ne računam. I onda obično ja pobjegnem iz tih odnosa, jer fakat, kaj će mi to, osim ako sam prisiljena...? A uglavnom nisam. Jer sam svoj život posvetila tome da ne budem. Jer mi je neizdržljivo.

Žao mi je što ovak pametna kakva jesam nisam istovremeno i psihopat, ili sociopat, ne znam više što je aktualni termin: ukratko, osoba koja ne suosjeća s drugima. Jer, kao što vidim 50-ak koraka unaprijed svakog poduhvata, tako vidim i većinu lica koja neka osoba ima, čak i kad ih sama nije svjesna. Ono što mi aspergerovski manjka jest sposobnost pravovremenog uviđanja kojih svojih lica osoba nije svjesna, ili ih ne priznaje, ili ih se, štoviše, srami: ja besramno (i uzaludno) komunicirama sa svima njima - ne samo s onim koje mi se nudi.

I tu je zajeb. I zato mi se ne da. Čak i kad bi bilo korisno.

A hebga... Life's too short. I sve je u omjerima.

Najgore mi je kada netko napiše tak dugačak post, pa ga onda moram čitat' :) . I na kraju nisam uopće skužio smijem li hrdati haringe u ulju, slavonske kobase, ljute... i sir, dimljeni, sve skupa jedno z drugim... i s trećim. A točno sam na tren pomislio da ću čitajući ovaj post, to konačno i shvatiti. ;)

svaki tvoj post, napisan o tebi, savršeno je čitak i probavljiv, simpatičan čak.
dok, onaj koji posvetiš drugima i drugačijima, izaziva žmarce i sablazan.

šta nam to govori..

mogo bi ja o tome šta govori meni
al koga briga..
bitnije je ono šta to govori tebi
i to bi bilo zanimljivo čuti iz tvog pera :)

oprosti ak sam ovime promašio tvoj fudbal...
pa nije ni on najvažniji na svijetu

btw.
slika je superiška (neke sam i prepoznal :)