za one od nikuda na putu za nigdje

Link
Link
Link



sunce se polako kloni zapadu...

Sjena stare vrbe na riječnim otokom primiče se drugoj obali,rit se polako budi.

Teška dnevna sparina pretvara se u finu izmaglicu koja obilnom rosom kvasi moćnu ritsku vegetaciju...

tonovi boja postaju življi,ustajao zrak razlijeva se u svježe struje koje se kao dah provlače i sukobljavaju

nad riječnim rukavcima.Kroz guste spletove bujnog ritskog rastinja svjetlucaju lokve zaostale vode,

tamna površina skrivenog ritskog jezerca podrhtava u srebrnastim naborima,kroz trsku zašumori dah života...

Na mekom tlu presušene močvare,bezbroj starih i novih tragova divljači.Velika lokva otkriva gdje se noćas

kaljužio divlji vepar,podnožje stare vrbe pokazuje gdje se jutros čistio od blata pri odlasku na počinak...

Izašao sam na ivicu omanjeg proplanka i sjeo na natruo panjić među rijetkom šašom...

pored mene se nalazila barica,oživjela poslije dnevne sparine,i život čitavog jednog svijeta raznovrsne gamadi

strujao je u prljavoj vodi.

U prvom trenutku bacio sam na nju samo jedan brzi bogled,ali sam poslije sa sve većom pažnjom posmatrao

te čudne životinjice.Jedan majušni stvor istrajno je pokušavao da se uspuže na ivicu lokve.I kada mu je to najzad

uspjelo,on je zastao iumirio se.

Pod utjecajem zraka postajao je sve bleđi.I kad je već izgledalo da je mrtav,lagano mu se otvorila utroba

i iz nje je izašla majušna lutkica-koja je brzo dobila krila ivinula se put neba...

gledao sam za njom kao u neku božanstvenu čaroliju...

opčinjen stvarenjem života...

i vječitim pitanjem...

ima li smisla?



Link