za one od nikuda na putu za nigdje

Link
Link
Link


ricordi...


Nedavno

,zahvaljujući svojoj hudoj sreći ležao sam u sobi na neudobnoj postelji a na trošak hzzo-a,

jedne noći dok bezuspješno čekah san – pogled mi odluta kroz prozor,na susjednu zgradu gdje su ležali

oboljeli od karcinoma...

U sobi preko puta gori svjetlo...

Na krevetu leži starija žena a pored nje sjedi stariji čovjek,vjerojatno su par...

Opraštaju se jedno od drugog...

Muškarac rukama briše teške suze...muške...

Neutješno plače,drhtanje ramena odaje njegovu bol...strah...

Žena ga tješi,i unatoč cjevčicama koje prekrivaju njene ruke i ograničavaju joj pokrete,

ona ga nježno miluje po glavi i tješi...kao,nije to ništa strašno..

narednih par ponavljao se sličan prizor...

Jednog jutra vidim da je njen krevet prazan...

Sve to me podsjetilo na jedan događaj od prije trideset i koju godinu iz prošlog života..

Pitanje i dalje ostaje bez odgovora...




Link


jednog vlažnog jesenjeg jutra dok sam fotoaparatom lovio šljuke po prostranim barama i šumama,

moj pas je živahno krstario po gustišu,a ja sam sav prožet tišinom šume,išao polako za njim izkrižanim

stazama kojima su jeleni i divlje svinje preko noći izlazili da pokupe žir ispod starih usamljenih hrastova

čije su krošnje visoko nad nama šumile u jesenjoj izmaglici...preko lijeve ruke visio mi je spreman fotić,

a desnom sam u hodu kidao ritske kupine,već oprljene od prvih mrazeva,i jeo ih zastajkujući...

Usljed toga dešavalo se to da bi poneka šljuka iznenada prhnula iz gustiša a da nisam uspio slikat...

Pas bi tada istrčao na stazu i ,cvileći,prijekorno me pogledao...

U jednom času,nakon višesatne lagane šetnje kobajagi loveći ptice,osjetio sam laku jezu po tijelu,

i ubrzo me počela sveg prožimati neka mučna nelagoda.

Nisam htio vjerovati da je to početak napada gripe ili čega već,pa pokušah da se brzim kretnjama i pojačanim

tempom okrijepim i pobjegnem...ali noge su postajale sve teže,a tupi bol poče me tištati u svim zglobovima.

Instiktivno pođoh prem jednom gustišu u namjeri da nađem malo suhog lišća i tu prilegnem,ali od prvog dodira

s mokrim izdancima povijuše,kojim je bila prorasla gomila satrulog granja od naplave,sav se stresoh od jeze.

Sjetih se priča starijih od mene -kako se stari divlji vepar zavlači u takva skrovita mjesta kada ga bolest savlada

da tu na miru skonča,i pokušah da se nasmijem,ali mi zubi zacvokotaše od neke unutrašnje hladnoće,te se vratih

na proplanak i sjedoh na jedan nagorio panj...

pas,koji me je bio izgubio iz vida,veselo mi pritrča i onjuši po koljenima,pa potrčavši ponovo u gustiš zastade za

časak i zagleda se u mene.

iz gustiša prhnu fazan i sa srditim krikom proleti više mene,a ja i ne pokušah da dignem fotić.

Obuzela me je neodoljiva želja da legnem,ali oko mene je sve bilo tako hladno i vlažno da se stresoh i od same

pomisli na to.Znajući da će ubrzo nastupiti vatra i bunilo,dozvah psa i uputih se prema Dunavu u nejasnoj nadi

da ću tamo naići na kakav ribarski čamac kojim bi se prebacio do druge obale i vratio u kolibu...

Ali izašavši na obalu,vidjeh da je rijeka sva prekrivena gustom koprenom sive magle.Voda je ispod nje ravnodušno

šumila,a krik zalutale divlje guske dopirao je negdje s druge obale i izgubljeno lebdio u vlažnoj tišini.

Sjetih se jedne usamljene ribarske kolibe pored koje sam nekada prolazio u potrazi za divljim patkama,pa pođoh

obalom rijeke prema njoj.

Psa su dražili mirisi divljači,i on nekoliko puta pokuša da neopaženo zamakne u šumu ali ja ljutito viknuh na njega,

te se on najzad smiri i snuždeno pođe za mnom.





Link


U glavi mi se već mutilo kad na jednom uzvišenju,među grupom starih topola,ugledahpoznatu kolibu

ograđenu niskom ogradom od vrbovog pruća.

Odnekud istrča čitav čopor malih šarenih domaćih pasa i sa žustrim lavežom nasrnu na mog psa koji,

nakostrešene dlake,beše istrčao ispred mene.

Vrata na kolibi se otvoriše i kroz njih,povivši se u prolazu,iziđe visok koščat starac i viknu na pse.

Iza njegovih leđa ukaza se glava sitne mršave starice.

Oni su me radoznalo gledali dok sam,posrćući klizavom stazom,polako teturao prema njima.

Misleći da sam pijan,starc mi veselo doviknu:

"E.heee!"

Ali,otvarajući mi vrata na malenoj ogradi,on me pažljivo pogleda i reče:

"O,pa vi ste bolesni!"

"da,htio bih kod vas malo da prilegnem"-izustih jedva

"može,može,o kako ne bi moglo"-povikaše oni,i uvedoše me u malu svijetlu sobicu...

Zaustih da im nešto kažem,da im zahvalim,ali mi zubi tako zacvokotaše da nisam uspio izustiti ni riječi.

"samo vi lezite,samo vi lezite"

usrdno me je nudila starica podižući pokrivač sa kreveta.

Starac mi prihvati ranac sa stvarimai ja se strovalih u krevet.

Dok me je starica brižno pokrivala,ja se za trenutak zagledah u njeno usko,sitnim borama izbrazdano lice.

Dah topline zatreperi u duši,i groznica za časak popusti,ali ubrzo me obuzme jaka temperatura i sve oko mene se

uskovitla u nekom sivom sumraku..

U pomućenoj svjesti počeše odnekuda da se javljaju davno zaboravljeni doživljaji iz mog skitačkog života

,mokri obrisi neke želježničke stanice svjetlucali su pod sitnom jesenjom kišom,dok mi je u ušima brujala škripa

teretnih vagona koji su manevrirali po tračnicama obraslim travom...

Probudio sam se sav okupan znojem i,ležeći na leđima,radoznalo gledao oko sebe,sobica je bila mala i niska.

Krevet na kojem sam ležao bio je načinjen od grubo tesanih neobojenih dasaka.Iako jedva normalne veličine,

on je zauzimao gotovo trećinu sobice.Pored kreveta nalazio se omanji stol sa dvije oniske stolice bez naslona.

U uglu između stolića i vrata tiho je plamsala okrugla plehana peć.Po zidovima od naboja bilo je razmješteno

nekoliko uzanih poličica sa raznim sitnicama,među kojima se isticala zemljana posudica s buketićem plavih

šumskih cvjetića koji u ritskim šumama cvjetaju sve do prvih snjegova.

Dva nejednaka prozorčića ,očito skinuta sa neke potopljene dereglije,gledala su na Dunav.

Sve je oko mene bilo krajnje sirotinjsko,ali sve tako uredno,i čisto da je sobica zračila nekom prazničnom vedrinom...

Sa osjećanjem nekog treperavog olakšanja pridigoh se i pogledah na sat,malo poslije u sobicu zaviri i starica,

i ubrzo uđe unutra noseći veliku šalicu vrelog čaja,za njom uđe i starac i sjedne na jednu od stolica.

Dok sam lagano ispijao vreli napitak koji mi je itekako godio,starica se raspitivala tko sam,odakle sam,koga imam

od porodice,zašto se nisam i kada ću se ženiti,kakva mi je cura,plava,crna ili...

Starac je pušio i klimao glavom smješeći se

"nemojte se ljutiti na nju,to je njen običaj,nama znate rijetko ko navrati,,,"

Onda su oni meni pričali o sebi,starac je rodom iz Zagorja,u ove šume došao je jedne zime sa ocem kao šumski

radnik.Kad mu je otac umro od srdobolje,on je ostao sa ribarima.

Starica je ćerka nekog krmanoša iz okoline Baje,majka joj je rano umrla,a ona je putovala sa ocem na šlepu..

Jedne zime led ih je iznenadio na putu,te su zimovali u jednom zatonu kod ušća Drave,tu su se upoznali i uzeli

a kad je na proljeće led krenuo-otac je sam otputovao za Baju...

Dok sam ih slušao,u meni se budila neka tiha topla radost,neko radosno treperenje duše koje me je prožimalo...

činilo mi se kao da sam se iznenada našao među dragim bliskim stvorenjima sa kojima me vezuje

neko daleko prisno prijateljstvo.

Ponesen tim vedrim osjećanjem,ja ih zapitah zar za njih dvoje nije ovaj krevet malen?

"nije,nije!

smijala se starica s nekom čednom stidljivošću

"ja svake noći idem u ribu"

objašnjavao je starac,"a kad puše košava na Dunavu,onda sjedimo kraj peći i ovako razgovaramo...



Mene odjednom steže u grlu i duši...

šta će biti kada jedno od ovo dvoje starih ljudi umre,pomislih..

kako će onom koje ostane biti duge noći kad na Dunavu bude puhala košava....







Link