Ručkić krčkić

A kajaznam, ljudi se na raznorazne načine anestetiziraju protiv boli od nemoći pred svijetom: od droge ("drogs", što bi rekla preobrazovana blogerica "men'sesereai"), alkohola, kockarskih i inih rizika, do blogtepita kakvih sve ne storija, koje svima osim njima zvuče suludo ili su pak sasvim lude.

A ja imam te nemoguće susjede, koji su mi nesnosni, ali u svojem ludilu ipak pomalo zanimljivi: njihova je storija "urota protiv nas". Ta urota podrazumijeva sve što im se ne sviđa, od toga da ja zarađujem više nego njih dvoje zajedno (žena ne radi za stalno nego povremeno honorarči), jer to, narafski, nije stvar mojih sposobnosti ili njihovih nesposnobnosti/lijenosti, nego bjelosvjetske konspiracije da ih se sjebe u korijenu, preko toga da su im djeca očajno loši đaci ("dogovorili su se protiv njih jer smo mi "ti-i-ti", moš mislit kak važni, a ne neodgojene ljenguze koje roditelji nisu naučili voljeti učiti, što nije ni čudno, jer to ni sami nit znaju, nit vole), do toga da su na početku naše ulice niknula dva ugostiteljska objekta pa nije više tak tiho kako je bilo zadnjih 100 godina, od kojih muški član žrtava urote i ja pamtimo 56 (gđa je iz nekog zagorskog sela, prava pravcata malograđanka, jako nesigurna u cipelama, neudobnima nakon opanka, a ja takve zovem "palančanima", te su joj puna usta "građanstva", o kojem ima isključivo malograđanske, tj. palanačke predodžbe - nerealne, dakle).

Jedan od spomenutih ugostiteljskih objekata je osvanuo čak na nekoj listi top svjetskih (!) destinacija, štoćereć, okuplja urbanu i prilično podnošljivu ekipu, a drugi će riknut za godinu dana, vidim po prometu. Čujem ja klijentelu oba, uostalom, meni su bliže nego žrtvama urote, ali mi uglavnom ne smetaju: ovaj uspješni radi do 11h, dakle, ja taman još nešto gledam na telki, a kad mi se prispava, oni umuknu, ovaj drugi je koliko-toliko prometan tijekom dana, ajd, ponekad ih se čuje po noći (rade do 2), ali još me nisu uspjeli isprovocirati do bijesa. Međutim, žrtve popizdile! I sad ih nemreš sresti i pozdraviti bez tirade protiv spomenutih!

Priznajem, oba ugostitelja sam prijavila komunalcima i zaštiti spomeničke kulture zbog prefarbavanja spomenika 1. kategorije kak im se sprdnulo (a nije onak kak treba), postavljanje klima uređaja na fasadu (i ja bih!) i proširivanja terasa na prostor koji čak i nije u vlasništvu grada, nego suvlasnika zgrada, od kojih sam i ja jedna, a nitko nije tražio moju suglasnost. Nisam još dobila odgovor, o čemu sam obavijestila upornog gradonačelnika, od kojeg također nisam dobila odgovor; sad sam konzultirala i odvjetnika, pa kad istekne zakonski rok za očitovanje, idem dalje... Jer ja sam GRAĐANKA, informatički pismena, pa prvo ispucam građanska sredstva borbe, jel tak? (Moram napomenuti da sam vječnog gradonačelnika podsjetila na činjenicu da je on ZAPOSLENIK građana, a ne monarh koji proizvoljno dijeli milosti.) Iste metode sam preporučila i žrtvama-malograđanima, tj. palančanima koji se deru kroz prozor na goste spomenutih ugostitelja te efektivno proizvode više buke nego korisnici obaju objekata zajedno.

I tak, sinoć se ovaj bjelosvjetski malo opustio pa na svojoj nelegalnoj terasi ugošćivao još sat vremena nakon službenog radnog vremena, tj. do ponoći. Pozvala sam policiju (a to ću učiniti apsolutno svaki put kad se obezobrazi), policija je došla, kad evo ti nesnosnog susjeda na prozoru, sad ON instruira policajce što im je činiti!!!

Ma pizdek jedan kukavički! Ne usudiš se nazvati čak ni anonimno, a onda se pred ne znam kime, valjda ženom i nesposobnom nejačadi, praviš frajer i ričeš nakon što je netko drugi obavio ono što sam zagovaraš, ali ne činiš!!! Fućka se meni kaj tko misli tko je pozvao policiju (uostalom, ja sam se policiji predstavila) i hoće li ovi to prenijeti vlasniku kafića ili neće, mene se vlasnik ne tiče, njegovo mišljenje me se ne tiče, nego marim za svoj mir i poštovanje reda i zakona.

Moja storija za obranu od nemoći pred stvarnošću je humor - dakle, ne jedinstvena i dosljedna priča, nego niz doskočica kojima bijes, jad, umor i strah pretvaram u smijeh. Ne bum se ja samo tako riješila svojih nemogućih susjeda, ni ovih komercijalnih, ni nekomercijalnih, osim ako odselim, a onda tko zna tko me i što tek čeka... I zato se smijem. Zamišljam te tipove ovdje, na Iskrici. I kak su važni. I moćni. I jadni za utješiti i prigrliti i nesebično voljeti. I kak broje svaku pinku na čvenku (ugostiteljski) i/ili "zaboravljaju" novčanik doma ili u autu, a došli su - trendovski! - na biciklu.

Svejedno, nekim stvarima se nemrem smijati: kolapsu građanskih institucija, na primjer. Ili gradonačelniku, koji je istinski smiješna pojava, ali je predugo tu da bi me mogao nasmijati.

Onda se smijem sebi, zamislim se kao Alicu u zemlji čudesa, i fakat sam si smiješna, ovak matora i podebela i kostoboljna, a naivna i začuđena... I nekak se samoj sebi smilim. I budem si draga. Iako sam ludača.

Ali nisam ludek. (Dodaj "j" iza "l", i svejedno me ne dobiš!)

A smiješna sam si i zato jer sam sve ovo napisala ne samo zato jer mi se vrzma po mislima, nego PRVENSTVENO zato jer mi se ne da oprati suđe i onda nekaj skuhati.

Idem danas na neki roštilj, a i to je smiješno: za poklone domaćinima i njihovom pesu i djeci već sam ostavila 100 kn, što je zapraf malo, zar ne, a još trebam isfinancirati i taksi, a uopće se ne veselim, jer je prevruće i nemrem povesti Dušku, koja se tjera, a njihov pes je mužjak.

Apsurdno mi je to druženje iz perspektive šireg osobnog i društvenog interesa, a ne sasvim osobnog, autentičnog i u osnovni neutilitarnog voljenja. Ali hebga, povremeno i ja moram podnijeti žrtvu na oltar društvene prihvatljivosti.

Volim ja te ljude, zaista, i zato nisam odbila, ali fakat mi je gnjavaža: zmrdali su mi cijeli dan, kojem sam se veselila, iscrpljena zadnjim ispitima, na koje dolaze najnaporniji studenti, i baš sam si guštala ne morati ništa, ne planirati ništa, samo izvaditi iz frižidera ono što se najbrže prenosi do trpeze, spavati kad mi se spava, nositi najudobnije prastare dronjke, ili ništa, kad ne trebam ići van.

Ideš...
Lav je jedini mužjak ..na ovom našem svijetu..koji ne podilazi svojoj ženskoj..i ne odrađuje sve poslove..
Kad nađe drugu...razvali joj sve potomke..
Dakle lav nije s marsa..
Čvrsto stoji na zemlji..
Ne uzrujava ga to što je ona možda..
S Venere.

Zanimljivo..
Prijava..
Ak zatvori..
Nema poreza..
A jadni mali bidni..
GRAĐANI...
NE MREJU SPATI..

Ali, evo, bar sam danas ja nekog nasmijala:

Ugledam u izlogu trgovine organskom hranom malu lubeničicu, takve nisam vidjela od djetinjstva - stoji ondje, jedna jedina. Baš mi se smilia! Uđem i kupim je, unatoč cijeni od 9 kn po kili. Što pak prodavačicu preparira za određeno mišljenje o mojem financijskom statusu i prehrambenim navikama. A ja je postupno deziluzioniram: prvo zatražim neki jabučni ocat po cijeni od koje neću vrisnuti, a potom oduzmem maestro karticu, koju sam greškom pružila, uz iskreno priznanje da je stanje na njoj krajnje upitno te da bih radije platila s pristojnom odgodom... Tak se slatko nasmijala! Baš sam se i ja razveselila :-D

Budaletine koje su imale želuca jebati staramajke i pride im farbati ne želim na svojem blogu te im je gostoprimstvo trajno uskraćeno.

A kaj je ovo "ne mreju"?! Ne umiru? Jesemti kakve su kreature zauzele ovaj dio digitalnog svemira!!!

Fakat me bude sram dolaziti ovamo... I vjerojatno ću kad-tad prestati, jer ovo je prestrašno, a više nije edukativno, je, je, shvatila sam da razina ljudske gluposti, neobrazovanosti, nepismenosti i nedoraslosti svijetu premašuje sva moja očekivanja i ne trebam svakodnevne potvrde o tome, a svejedno, ta čežnja za domaćim i poznatim gotovo uvijek prevagne i eto mene među ludekima, iako me samo nerviraju, a ne nasmijavaju (više). Tko mi kriv! Sad se samoj sebi smijem ;-))