Laprdanja starog prdonje.

Bili smo jedan od tri lokalna banda koji su svirali u glavnom gradskom parku tog četvrtog srpnja. Izmjenjivali smo se svakih sat vremena i zabavljali ljude čitav dan. Sve je bilo onako kako biva svake godine. Od parade veterana, smješnih starih odora, prastarih pušaka iz obiteljskog nasljeđa, hot dogova, hamburgera, coca cole, piva i ostalog što doprinosi onoj sajamskoj atmosferi.

Svirala se američka glazba. Folk, country, blues, rock i malo jazza. Onako sasvim narodski.

Prvi sumrak se taman spuštao, a mi smo započeli set dylanovom uspješnicom "I'll be your baby tonight"

Pojavila se u pratnji muškarca koji je nosio bebu od kojih godinu dana u nosiljci na grudima. Zastali su kraj štanda sa hot dogom i muškarac je govorio čovjeku za štandom što želi, dok je ovaj spretnim pokretima ispunjavao želju.

Ona je plesala, naizgled odsutno, a zapravo me napadno gledala u oči. Pjevao sam sugestivno ne skrečući pogled. Činilo se da smo u nekom drugom svijetu u kojem vodimo ljubav strasno i toplo.
Kao da je vrijeme stalo dok sam pjevao obećavajuće riječi za koje smo oboje znali da se neće ostvariti u ovom svijetu.

Muškarac se okrenuo prema njoj u dao joj hot dog, pa krenuo dalje. Ona je krenula za njim, ali je poljubila dlan i otpuhnula poljubac prema meni. Rukom sam kao uhvatio taj poljubac i stavio ga na srce.

Ona je napravila desetak koraka, a onda se još jednom okrenula, široko nasmijala i zauvijek nestala iz mog života.

Kod koga kupuješ žižu?

Lijepa priča...
U životu sam srela par muškaraca koje prepoznam u tvojim zapisima. Oduševili bi me sladunjavo-romantično-nostalgičnim pričama o vremenu koje iza nas. Bila bih tužna kada bih shvatila da du to nestretni ljudi, dosta otuđeni, kojima je sadašnjost siva i dosadnjikava. Onda sam se pitala, je li to zato što previše maštaju, a ne vide stvarni život koji prolazi pored njih? Ili im je stvarno nekada bilo puno, puno bolje?

Cro, zanimljiva opservacija, no nisam ispričao ovu priču radi nostalgije, nego da bih opisao trenutak koji se svakom od nas desi jednom ili više puta u životu. Svatko je od nas sreo nekoga u čijem je pogledu prepoznao strast i pripadnost, a istovremeno bio svjestan da se u fizičkom svijetu ništa neće dogoditi.

Ne znam da li uopće pišeš o sebi i koliko je nostalgije unutra, ali to nije bitno. Priča je lijepa :-)
"Svatko je od nas sreo nekoga u čijem je pogledu prepoznao strast i pripadnost, a istovremeno bio svjestan da se u fizičkom svijetu ništa neće dogoditi."
Ne... nikada nisam osjetila strast i pripadnost, a da to nisam realizirala :-)

Cro, već sam ranije rekao, sve su moje priče istinite i iako pišem u prvom licu nije nužno da sam zaista sudjelovao u opisanom događaju, ali netko meni poznat jest.

Nemoj mi reči da nikada nisi srela pogled u tramvaju, trgovini, u prolazu, možda dječjem rođendanu za koji si osjetila "stanovitu pripadnost", a ipak nisi reagirala iz bilo kojeg opšravdanog razloga.

Ako je tako onda ne primjećuješ ljude oko sebe.