Ručkić krčkić

Danas si mislim, "Ti vrapca, mogu na WC kad god mi je sila!". Milina! Inače ne mogu, stvarno ne mogu, imam takav posao da nemrem ostaviti 20-ak duša i trknuti na piš ili kak sam tak; nego moram uvijek u rezervi imati neki tihi rad za koji nisam nužna kako bih obavila nuždu onda kad i ako postane neodgodiva, a ja na radu, otuđenom do zahoda.

GO. Najdivnija kratica!!! Evo, danas sam do 10h obavila sva svoja "moranja", a sad ispijam crno vince, i baš me briga - ako me lupi, napravim brunch (to je ono nekaj između doručka i ručka, marenda, kak bi se reklo u nekim našim krajevima) i izvalim se poleđuške, potrbuške ili pobočno, kak god mi paše, i cijeli svijet je moj!

U stvari, moj prirodni ritam je očigledno prilično različit od onoga reguliranog moranjem: rado se rano probudim, nakon sat-dva krmeljanja uz kavu (a još uvijek je rano, i svježe!) puna sam energije, obavim čudesa, npr., dok mi se isplatilo, a onda i dalo prevoditi, ljeti bih prevela po 2 prosječno duge knjige, a pride i odradila kućanske poslove, šetnje sa psima i tsl. Ogladnim negdje u ovo doba, ali ako mi je sudoper pun suđa od jučer, nemam se volje suočiti s njime pa prepržim tost, malo putra i marmelade, to me drži do okršaja s pranjem i kuhanja novog; ali, kad sam mudra, kao što bijah jučer, pa unaprijed skuham glavno, a pride i operem najgadnije lonce i tave, eeeee, onda može brunch: pofrigam neki komadić mesa, podgrijem postojeće, a nakon toga čista, nepatvorena slobodica da radim ili ne radim što god me volja.

Prije sam mislila da su ljudi poput mene strašno dosadni i da se zasigurno strašno dosađuju. A kajaznam, vjerojatno jesam dosadna, ali ja sama se uopće ne dosađujem. Baš guštam! Neki dan me spopala neka likica iz prošlosti da jel pišem, pa zašto ne pišem, pa što je tome krivo... Niš, velim ja, više mi se niš ne da raditi za druge - vjerojatno još uvijek mogu napisati nešto što bi drugima bilo zanimljivo i zabavno, ali MENE to više ne zanima, ne osjećam potrebu za takvom zabavom, sebe, a naročito ne drugih... Osim ovako, bloški, dok donosim vrlo složenu odluku, meso na plinskom žaru ili u tavi na maslinjaku i putru...?

Da, mijenjamo se... Točnije, JA se mijenjam. U stvari, rijetki ljudi se mijenjaju... Hm, možda se čak ni ja ne mijenjam, nego nešto što je nekoć bilo sporedno, ali oduvijek prisutno u meni, postaje dominantno; a kod drugih, za koje mi se čini da se ne mijenjaju, to njihovo dominantno postaje još izrazitije, nerijetko do nepodnošljivosti, za mene barem. Evo, već nekoliko mjeseci imam nekakvu komunikaciju s bivšim, onim THE bivšim od cijelog desetljeća važnosti... Čuli smo se zbog jedne neizbježnosti i bilo je zapraf jako ugodno, meni ziher, a valjda i njemu; pa sam ja rekla "Javi se", on nije, ja jesam, pa ništa, onda nazove negdje iza ponoći... A ja ustajem u 5 ujutro! Popizdim, ne javim se, ali mislim si, ajd, nazvat ću ga i objasniti mu da to više nije dobro vrijeme... I potpuno na to zaboravim. Više se ne sjećam je li opet zvao ili nije, ali sretosmo se jednom, ja na posao, on s posla, nemamo cajta, čut ćemo se... Stiže mi SMS, da jel mi još ista email adresa. Je.

Nakon par dana, očito velikog predumišljaja, stiže tašti link na neko njegovo prepucavanje na nekom meni nepoznatom forumu, na kojem nitko nije odreagirao na njegovo veleumlje pa bih to, valjda, trebala ja. A uopće nije bio u pravu! A meni se fakat ne da post festum komentirati neku raspravu u kojoj tak i tak nisam sudjelovala, a još manje mi se da staroj kljusini otvarati oči. Pa ga izignoriram.

Zadnjih par dana, tri-četiri, naziva on. Vidim da cilja vrijeme, ali svaki put promaši: ili imam goste, ili radim nešto, ili mi se već spava... Uostalom, nebitno: stvar je u tome da se meni NE DA javiti. Nije mi mrzak, ali sad ga vidim drugačije nego prije, iako je i ranije vjerojatno bio ovakav kakvim ga ja sad vidim: staro ceketalo. Nemam volje za to. Nemam volje prekinuti pranje suđa, razgovor s frendicom ili se razbuditi da bih vodila jalovi uvodni razgovor, pa onda nešto prtljala, i onda možda doživjela 20-ak sekundi pravog-pravcatog razumijevanja, i to ne zato jer ga SAD ima, nego zato jer smo slučajno dotaknuli nešto povijesno, već riješeno... Life's too short.

Na žaru, odlučila sam. Sad odmah. A u buću danas ubacim croutone s aromatičnim travama.