Ručkić krčkić

Ilitiga krivudanje, cik-cakanje, nepravocrtno kretanje... Ne znam imamo li mi u hrvatskom tu riječ, ja sam je upravo kroatizirala iz engleskog; imamo "meandar", a to je takav neki krivudavi oblik, ali kao glagol...? Ne znam.

I kao što ovi pužeki sa slike kažu, život s manje užurbanog stresa započinje kad si osiguraš vrijeme za meandriranje. Ja bez toga više nemrem! A ljeto guštam, čak i kad je ovakvo, ukuhano, baš zato što mi je osnovno vrijeme posvećeno meandriranju; tek tu i tamo nešto pravocrtnoga se ispriječi mojoj sasvim, i meni samoj, nepredvidljivoj putanji.

I tak, jutros se ne probudih u 5, kao što volim, nego tek u pola 7, što manje volim, jer je već bilo udunstano: neka kišica je netom poškropila asfalt i fino isparila u moj stan. Bljak! I zato jer mi je doma bilo manje lijepo nego vani, a i zato jer je Duška još uvijek uspaljena pa opcija slobode u parku nije raspoloživa, sjednem ja u obližnji kafić, na friško cijeđeni džus od grejpa i naranče, kad evo ti moje bivše učenice. Sjedne ona sa mnom, sad 42-godišnjakinja, s kojom se rado podružim već koliko ono...? Predavala sam joj u 1. i 2. razredu gimnazije... Jako dugo. Ne da mi se računati.

I pričamo mi, meandriramo temama, kad ju nazove mama. Veli "S profesoricom sam, nazvat ću te kasnije". Za krepat! Nakon toliko vremena! Profesorica još uvijek! Ajd, njezina vršnjakinja, isto moja bivša učenica, baš je neki dan izrazila želju da mi se obraća s "ti", a imenom me oslovljava već 10-ak godina. I družimo se praktički svakodnevno. Moja 35-godišnja prijateljica, s kojom sam također često udružena u meandriranju, ali nije moja učenica, nego supruga mojeg bivšeg studenta, e, ona nema problema s oslovljavanjem: oduvijek smo pri imenima i tikanju; međutim, njen muž dan-danas brlja.

I tak, sad zapravo meandriram temom kak to da se uglavnom družim s toliko mlađim ljudima... Je li to neka moja slabost, ili vrlina? I je li bitno? Odmah mogu odgovoriti na posljednje pitanje - nije! Očigledno svi mi dobijemo nešto što nam godi u tim našim odnosima... A uzroci? Kajaznam...

Zapraf sam oduvijek voljela tu dob, između 35 i 45 godina. Moj zadnji, nedovršeni, roman ima glavnu junakinju koja je 38-godišnjakinja. Valjda je to dob s kojom se najbolje identificiram. Kad sam bila mlađa, činilo mi se da je to neka optimalna dob, kad si zrela i prilično iskusna, ali još uvijek otvorena, neokoštala... I prilično seksi i zgodna. Kad sam je dosegnula, shvatila sam da je 95% mojih vršnjaka zamrlo, da žive po inerciji, konvencijama i svim mogućim štakama koje jako malo imaju zajedničkoga s njihovim stvarnim potencijalom i/ili identitetom; a još mi je tužnije bilo spoznati da TO zapraf jest njihov identitet, tada, da su od traganja odustali. A ja nisam još. (Btw., T. S. Eliotova "Pusta zemlja" je o tome, između ostalog.)

A sad više ne tragam za svojim identitetom, ZNAM tko sam i prilično sam svjesna toga kakva sam, ali, za razliku od svojih vršnjaka, ne smatram to konačnim, a još manje GROZNIM. Evo, baš u ovom meandriranju za sokom rekoh svojoj bivšoj učenici, koja se malo potužila na teret svoje četrdesetdvogodišnjosti, da nema frke, da OK, starenje je izazov i ni najmanje mi se ne sviđa u tjelesnom aspektu, tu puno toga izgubiš, ali ako je um vitalan, zaprafo si sve sretnija. Ja jesam. Lakše određujem prioritete, sigurnija sam u svoje izbore, manje se oslanjam na druge, bolje prepoznajem svoje mogućnosti... Nije mi sasvim povjerovala, ali vidim joj na faci da joj je laknulo...

Možda je to - to? Možda ja toj mladeži dajem nade. Hm. Bilo bi lijepo da je tako. Valjda jest. A oni meni daju korektiv: kad i ako zaboravim na to da sam ostarila, izleti neko "vi" ili "profesorice". Bezazleno, s poštovanjem, neumoljivo objektivno. Prija mi.

I mogla bih još meandrirati, još mi se ne da prionuti suđu i kuhanju... Ali ovak je baš sve jasno. I dovoljno. I na mjestu.

a zakaj je ovo nepoćudno ??
evo ja sam pročitala i sviđa mi se ;))
i sramim se umjesto onog ko je prijavio blog nepoćudnim :((

Ahjooooj, emice... Pa neka, ako to nekome olakšava osobne probleme, neka bude nepoćudno - meni to niš ne mijenja. Niti tebi, zar ne? :-D