Ručkić krčkić

U ovoj rundi. I sutra vruće, ali ne toliko; a preksutra - smrzavela!

Duška se konačno prestala tjerati i danas smo bile u velikom parku - jock, hoće doma! Iako je Kubanka, havanezerica, a ti psići dobro podnose vrućinu. Doma je ljepše i ima friške vode!

A meni je već malo pun kufer bit doma. Baš sam sinoć mislila, šetajući s Duškom negdje oko pol 11 uvečer, tko bi me sad natjerao da idem u neki provod, ma nema teorije, ni za koga, osim za Dušku, koju obožavam, ne bih nos promolila iz stana po ovakvoj sparinčugi i vrućinčugi. Ali sad ga već želim promoliti: za sebe.

I tak vam ja drndam bespućima digitalne ne(o)zbiljnosti... Saznam tako da 57% Rvata "ne vjeruje" u teoriju evolucije, kao da je to stvar vjere, jesemti, a ne činjenica, a čak i da su činjenice pogrešno posložene u nekakvu teoriju, pa kvragu, zar nije logičnija od onoga u što tih 43% Rvata vjeruje, lakovjernici, kaj nas nije ta sklonost povjerenju u iracionalno i dovela do toga da smo sluge u zemlji koju nemamo, a ipak smo je mogli imati...? Svi bi nekaj htjeli imati, a ne pada im na pamet da o tome treba i brinuti, da to nekaj zahtijeva, da ne opstaje na slijepu vjeru i pražnjenje niskih strasti, tipa šovinizma i/ili osvetoljubivosti prema odavno pokojnim povijesnim "krivcima" za ne znam kaj - kaj im je bilo isto kao i sada? Možda čak malo bolje.

Evo, sad se privodi ljude zbog izjava na Facebooku, to je valjda drugačije, prije se privodilo zbog pijanih izjava u gostionici ili denuncijacija zlobnih susjeda... Neš ti razlike! Je, imamo "demokraciju"; imamo Hrvatsku, po tome što u njoj smijemo stanovati sve dok plaćamo dadžbine stranjskim vlasnicima i domaćim kapoima koji nas gaze za malo luksuzniji auto i/ili poveću nekretninu... Možda sad i mene privedu.

A prozvana već bijah! Zato jer sam neku osobu iz svojeg privatluka ovdje nazvala "starim ceketalom" i "starom kljusinom" ili "konjusinom", nis više sigurna koje je točno. Stiže meni email s cepejcem ovih izjava. E hebga! Da smo razgovarali licem u lice, ne bih koristila baš ovakve izraze, što ne znači da ih ne bih mislila, jer bih, mislim ih, a za to imam i razloga - ne padnu meni ovakvi epiteti na pamet iz ništavila, nego iz nečijih postupaka. Sad je samo pitanje jel ja toj konkretnoj osobi želim nanijeti bol ili ne. Zapraf ne. Zakaj bih? Napisah to za neko NEPOZNATO čitateljstvo.

Zapraf mi prije nikad nije palo na pamet da ovo čitaju i ljudi koje poznajem, koji znaju da sam ovdje (nije to tajna), ali ne smatraju potrebnim javiti se i reći da prate. Jesu li zato zaslužili pročitati i poneku neugodnost o sebi?

S jedne strane, jesu: to je kao da kriomice prelistaš nečiji dnevnik pa naletiš na necenzuriranu karakterizaciju sebe same. Meni se to dogodilo, još davno, ali nisam reagirala ovako loše kao moj čitatelj: prešutjela sam to vlasnici dnevnika, a sebe sam uvelike preispitala glede razloga zašto me ona doživljava toliko nepovoljnije nego što ja mislim da zaslužujem. Na koncu sam našla neko objašnjenje (ne UTJEHU, nego fakat OBJAŠNJENJE, ne sasvim ugodno po mene samu, ali niti toliko neugodno koliko su bile njezine kvalifikacije); naš odnos se ohladio ali nije zamro, i sve u svemu, mislim da smo pronašle neku međusobno ugodnu udaljenost na kojoj možemo funkcionirati s uvažavanjem i respektom.

S druge strane, ovo je JAVNI medij - otkud meni pravo birati čitateljstvo? Ili podrazumijevati da se sastoji samo od ovih ili onih? Nemam ga! Što god ovdje napišem, otišlo je u ta digitalna bespuća i može završiti bilo gdje, nemam ja nad tim vlasništva ili kontrole. Pa ako fasujem zbog toga, e hebga...

Znači li to da se trebam autocenzurirati? Pa, zbog tašte muškadije koja prije svega ne želi biti stara (u 63. ili 64. godini života, sic!), a ne bi bili ni ceketala ili marva, jock majci - nije mi bed odraditi malo njihovog nezadovoljstva kroz email poruke, koje uvijek mogu blokirati kad postanu naporne. Ali ako bi me netko hapsio zbog toga...? Hm. Jesam li naivna ako mislim da nisam dovoljno važna da bi mi se to zbilja moglo dogoditi? Hoću li probrati riječi ili teme zbog puke ne baš nevjerojatne mogućnosti da jesam?

Iz ovog teksta se vidi da još uvijek nisam tome sklona. Iako niš što mislim ne smatram toliko važnim da bih se inkomodirala negodovanjem vlastodržaca, koje istinski želim svrgnuti s vlasti, a za to nisam dovoljno moćna, niti dovoljno umrežena. Nije stvar u mojoj nemoći, nego u NJIHOVOJ nesigurnosti, zbog koje bih čak i ja, ovak malecka, mogla nadrapati.

Ali, ako UŠUTIM?!

Hej!!!

Ručkić gotov - kozice u saftu od limuna i naranče, ovog puta sa zelenom paštom.

U boravku mi je 27 celzijevaca, u kuhinji, začudo, samo 25. Valjda napa odradi svoje.

Svejedno, ja sam sva podbuhla od sparine, pride sam se porezala po zglobu palca, kao i svaki put kad koristim ribež, i nije stvar u ribežu, jer sam promijenila 3, nego u mojoj nespretnosti.

Kad sam dovršavala jelo, ustanovim da nemam onoliko parmezana koliko sam mislila da imam - ima ga dovoljno, ali na knap. I onda se sjetim, "posudila" susjeda. To njihovo posuđivanje je zapraf uvijek donacija, i to mi ide na jetra, ne zbog troška, nego zato jer je OK vratiti ono što "posudiš" tak da davateljica (ja) može i dalje računati da ima ono za što se pobrinula imati.

A njima svaki čas nekaj usfali, od mlijeka, brašna, šećera, ulja, praška za pranje nadalje... A svakog tjedna idu u nabavku, mrtvi ozbiljni, s popisom (znam, jer ponekad povedu i mene), i opet fali!!! Jesemti, kak meni ne fali, a nemam popisa?!

Ma. Idem ja jesti. Glavno da kod mene ima. A čak i da nema, ja bih se snašla. Bez "posuđivanja". Vjerojatno.