Svitci s asfalta

Pretpostavljam da su svi susreti u životu suđeni, ali neki nas na to posebno podsjete.

Volim životinje, nekako od najmanjih nogu, a one to valjda osjete pa mi uvijek prilaze. I pitome i one divlje. Oduvijek sam ih skupljala oko sebe, i na užas moje majke, dovodila doma sve lutalice koje bih putem našla. Gnjavila bih svoje dok ne bi popustili, pa bi imali uvijek punu kuću životinja.
No „odrasli „ život traži svoje pa studij uz rad, a poslije i zahtjevan posao, nisu ostavljali mjesta za ta draga bića u mom životu. Iako mi je nedostajalo. Priznajem, ja sam jedna od onih iritantnih što se tepavim glasom obraća svakoj životinji u vidokrugu. Prije tri godine to se iznenada promijenilo.

Posao i obveze nisu postali manje zahtjevni, štoviše, „vrijeme za sebe“ se činilo kao nedostižni san.
Volim popiti jutarnju kavu i u pauzi škicnuti na Facebook, to mi je odličan brifing za sve manje bitne, a trenutno aktualne pojave i trendove. Kao recimo ovaj fidget spinner. Zaista ne bih imala pojma da to postoji, iako i dalje mislim da je nonsens i mogla bih živjeti bez te činjenice. No dobro. Pratim te grupe i udruge za zaštitu životinja. Doniram prema mogućnostima. Sudjelovala u nekim akcijama da se zabrani ubijanje zdravih životinja po „skloništima“ nakon 60 dana. Često se činilo uzalud, nebrojene su se okice nepotrebno ugasile. Prevezla bih ponekog „sretnijeg“ pesu u privremeni ili novi dom. Pogled onih koji ostaju, svaki put ti slomi srce. Divim se curama iz udruga koje su svoje živote posvetile tim životinjicama.

Nekako u proljeće 2014. učinilo mi se da ti apeli za pomoć i slike pasa s tekstom „rok mu istječe za 2 dana“ iskaču još više. Ja sam ih svakako počela više primjećivati. Gušilo me i ljutilo.. rok. Kakva ljudska arogancija. Živom biću staviti rok trajanja. 60 dana života, toliko je plaćeno. 61. dan-istekao život. Bilo je to i vrijeme poplava, našlo se puno ljudi bez doma, a time i mnoge životinje nezbrinute. Jedno jutro primijetim tako da jednog psa panično „sheraju“ po grupama i odbrojavaju mu se dani. Pas je bilo velik i mršav, pognute glave i spuštena repa. Neugledan. Okarakteriziran kao nepovjerljiv. Drugim riječima, teško udomljiv. Ruku na srce, ni meni nije bio nešto primamljiv. Nije slatka buhtlica niti rasni pas. Otišla sam za svojim poslom i smetnula s uma. Taj dan kasno na večer, opet iskoči oglas za tog psa. I vidim u komentarima da je „sutra gotovo“. Nitko ga nije htio. Tu noć nisam oka sklopila. Ne znam zašto, ali me je baš taj pas proganjao. U ranu zoru, možda je bilo 5 sati, kontaktiram udrugu da ga „izvade“ te da ću ga ja privremeno pričuvati dok mu se ne nađe dom. Potpuno impulzivno. Bez razmišljanja. Pokazalo se da je on- zapravo ona. Kujica od 30 kila. I to onda kad su joj se vidjela rebra. Negdje oko 4 godine. Mješanka, vjerojatno belgijskog i nizozemskog ovčara. Pas psihički i fizički ruiniran. Još uvijek nakon što je 60 dana bio na suhom, toplom i imao svaki dan jesti. Sjećam se da mi je kroz glavu prolazilo, dok sam je vozila doma, bože što mi je ovo trebalo. Što ću ja sad s njom. Potpuna panika. Prva dva dana u stanu je samo ležala u kutu. Zdjelici s hranom bi prišla tek kad sam ja bila u drugoj prostoriji. I svako toliko bi režala na ogledalo. No malo po malo, stekla je povjerenje i postala prava maza, naučila na povodac, bila mirna dok sam na poslu. Ja sam se nekako presložila. Reorganizirala. Sjelo je sve na svoje mjesto. Nakon nekih mjesec dana, javljaju cure iz udruge da imaju udomitelja za nju. Opet nisam cijelu noć oka sklopila. Ujutro, ovaj puta tek u 7 sati, javljam da ju ne dam.

I tako je moja karijera „tete čuvalice“ završila prije nego što je počela, a ja dobila prijatelja, neizmjernu radost. Istina je da sam se morala prilagoditi , presložiti, odreći nekih stvari. Ali tako je to u životu. I ona je potpuno drugi pas. Veseli, prekrasni i razigrani div kojeg susjedi obožavaju. Djeca još više. S drugim psima se slaže. Ljubav zaista čini čuda. Voli i ljude oko mene, ali kad sam ja u blizini jednostavno se ne odvaja. Kaže mi veterinarka, ona zna da su joj dani bili odbrojani, da su svi ti psi vidjeli da se oni odvedeni u podrum, nisu vratili. I ja znam da zna.


Ovo smo nas dvije :):

:)))
eo i tebi he he

Ajme pelpe :))) Šta bi mene neko vodio u podrum.

hahaha, čuj, iskreno, ovo JE malo ispalo čudno, blago rečeno :).

Sad ja imam pesa da me čuva, tak da svim podrumarima odmah izbijemo te ideje iz glave :)))

Jel učiš psa lajati? Pazi! Ljubav prema životinjama (pretjerana) je surogat za potomstvo!

zbog ovog teksta i fotke, još si mi više simpa kao blogerica :)

(a kako žene teško jedna drugoj daju komplimente, bum ja - lijepa si žena)

Joj, darth, samo sam čekala komentar koji će spomenuti djecu. Inače je to često "argument" protiv pomaganja životinjama, jer ima potrebite djece. Ne znam zašto bi to jedno drugo isključivalo. I ne znam što podrazumjevaš pod "pretjeranom ljubavlju". Ljubav za životinje nije surogat za potomstvo, kao ni ljubav prema drugima.

Normalno laje. Ne moram ju učiti.

meija, hvala ti :).
Ajd sad onaj recept za slatkač :)

Stvarno se ne zna koja je ljepša :-)))))))))))))))))))))

tu je :)

https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=14767&log=466787

Zlica, hvala :)


Meija, kako ovi svi sladoledi dobro izgledaju! Mislim da mi je sladoled porok. Mislim da sam zaista u toj fazi :))

radim ga godinama na isti način, zamrznem u plastične čaše, dodam čokoladu, orahe, kandirano voće, slažem okuse i ....dobar tek :)

Čuj, kak ti opisuješ to kak radiš sladoled :))

Kae ovo s komentarima? Neki su prionuli brisanju.. :)

pa da, ljubav ide kroz želudac, tak vele, mada im baš i ne vjerujem :D

a komentari i brisanje? pa da, uobičajeno ako odmah ne odgovoriš. uskoro možeš očekivati i blog ignor, ako će ti se isto dogoditi kao i meni :)

Ide, ide :) Samo ti pazi dragog, vjerujem da on zna to cijeniti.:)

A dobro, još se učim bloškom folkloru i navadama :).

Moram sada pozdraviti, želim ti ugodan ostatak dana :9
Svima :))

Lpa zena na slici i lip pas, ali zivot je dublje u nutra od likova na slici

Ma glavno da prica ima sritan kraj, bravo

ma baš ste zgodne i drage obadvije :)

:)))

Lijepo je činiti dobro. A živo biće je živo biće, sve živo potječe iz istog sjemena.
Jako lijep tekst.
I jako lijepa fotografija, mada sam te drugačije zamišljao.
:)

Prekrasne ste, obadvije :-)
Redovito čitam tvoj blog pa znam da lijepo pišeš, te da si pametna žena koja je posložila moralne kockice kako treba. Sada vidim i da si lijepa pa si mislim, koji je vrag muškarcima? Zašto se ne otimaju za tebe? :-)

Uzgred, i ja sam udomila psa. Ovo je drugi. Po prvog sam išla u Zagreb, radi slične priče kakvu si ti ovdje ispričala. Bile smo zajedno 12 godina. Sahranila sam ju u svom dvorištu jer mi se to činilo logičnim...

Jarče, slažem se. Treba nam priča sa sretnim završetkom :)

Jana, hvala :). Uvijek nešto lijepo od tebe, cijenim to :)

ljubo, uzvraćam :))

Bože, hvala :)
Sad ne znam dal se usudim pitati kako si me zamišljao :))

Cro, hvala. Stvarno lijepo od tebe :)
Muški ko muški, ko bi znao šta je njima hehehe

Primjetila sam da spominješ pesu i vidi se da ste si privrženi. Jednostvno obogaćuje život. Ja sam svoju uzela baš iz sisačkig područja. Iz Pokupskog Cerja, navodno je nađena da luta nakon poplava.

Babilonska, drago mi je što imaš psa iz moje županije. Sigurno je pametan i dobar :-))
Često tako bude... Ljudi udome psa iz drugog grada. Sada imam psa kojeg sam pokupila u nekom selu oko Velike Gorice. Ženka je, izgleda upravo onako kako sam crtala pse dok sam bila mala djevojčica. Elegantnog je držanja, crno-bijela, uši i rep podihnuti, tamne oči. Dobrica je, djeca ju obožavaju. Kada šetamo oko nas se uvijek stvori nekoliko pasa... Svi ju vole. Ja najviše :-)

zgodne, obje :)