Svitci s asfalta

Snimljeno: kolovoz, 2015.

Kredom je trljao ruke i mentalno prelazio smjer na umjetnoj stijeni kojim će se penjati. Želio je najteži. Volio je izazove. Pronašao je smjer 6c, najteži u dvorani, s grifovima ljubičaste boje. Namjestio je pojas, na kojemu su zveckali karabineri te provjerio čvor i uže rutinski, bez razmišljanja. Trznuo je uže, gri gri je zakočio, Žac, njegov climbing partner je rekao: „Dobar, kreni“.

Bilo mu je važno ispenjati taj smjer. Trenutno mu je u životu sve nekako kretalo nizbrdo. Osjećao se neuspješno. Osjećaj na koji nije naviknut. Oduvijek je bio alfa muškarac. Rođeni vođa. Karizmatičan, sportski tip, koji je u životu dobro prolazio, što šarmom, što sposobnošću. Ovisnik o adrenalinu i usputnim zadovoljstvima, zadnjih se godina našao u nekakvom vakuumu. Suzana mu je rekla, kada je ljutito napuštala zajednički stan: „Stariš. Ofucao si se. Jbg stari, dolaze mladi lavovi.“ Peklo ga je to.

Stao je prstima noge na stopinku, sigurnosno uže zakvačio u komplet karabinera na zidu i pogledao prema gore. Posegnuvši rukom za prvi ljubičasti obuhvatnik, osjeti navalu krvi u glavu i snagu adrenalina. Počeo se uspinjati – lagano, gipko i spretno. Noga, noga, ruka, noga, ruka… skok, ruka, noga… Smjer je postajao sve teži kako se približavao vrhu. Mišići su mu se napinjali, žile su se ocrtavale ispod preplanule kože, grašci znoja su se pojavili na čelu. Zastao je, pokazao je dolje Žacu koji ga je osiguravao da pridrži uže za odmor. Održavao se tako na užetu i sjedio u pojasu, s nogama na zidu. Prelazio je pogledom ostatak puta. Prešao je polovicu. „Mogu ja to“, pomislio je. Čuo je iz dvorane prigušene zvukove koji su dolazili od drugih penjača i muzike. Osjetio je žeđ. Odjednom i umor. Osjetio se starim. Trgnuo se, morao je doći do vrha. Imao je iracionalnu potrebu za tom jednom malom osobnom pobjedom. Trznuo je uže za znak Žacu i krenuo. Ruke su mu se tresle, imao je sve manje snage u njima. Prste nije osjećao. Tetive kao da su žarile. Samo da izdrži. Nije čuo ništa drugo osim svojeg disanja i misli koje su tutnjale u glavi: „Izdrži, izdrži, izdrži, izdrži…“ Ostalo je još četiri grifa, a on je ostao bez snage. Stajao je zamrznut, u položaju koji je nalikovao žabi. Pogledao je dolje, 10 metara u dubinu. Vidio je kako se okupila grupica penjača i prate ga. Rijetko netko penje ovaj smjer i još rjeđe dođe do vrha. Osjeti još veći pritisak.

Zadnjim atomima snage nastavio je penjati. Četiri, tri, dva, jedan! Dvoranom se prolome pljesak i poklici. Glasno se nasmije, pa nakašlje. Mješavina ushita i samrtnog hropca. Signalizira Žacu da se spušta, potpuno iznemogao. Kada je dosegnuo tlo, izvali se na strunjaču, ne otkvačivši niti uže.

Ležao je tako neko vrijeme, dok su mi u prilazu čestitali. Opet se osjetio pobjednikom. Otišao je poslije na pivo s ekipom iz dvorane i odlično se zabavio. Kada je napokon na večer došao kući, uzeo je mobitel. Planirao je javiti Suzani o svom uspjehu. A onda se zaustavio. Nije mu više bilo važno. On je sebi dokazao da može.

hm

Ha?
:)