O životu

PS Mislio sam napisati jedan kratak blog,ali ispade predugačak.Očito neznam
pisati ni kratko ni lijepo i zato ne čitajte ukoliko nemate i želje i volje.

Tako bi to rekla mala maza.Sori mala mazo,ništa osobno niti išta protiv tebe.
Idem redom,uvod zatim zaplet i na kraju rasplet.
Dok sam bio mlad,prvo djete,a zatim momak,želio sam ići na more,ali nisam
imao mogućnosti.Istina jednom sam imao priliku da idem.Bio sam tada djete.
Ne sjećam se koliko mi je bilo točno godina,mislim da sam imao negdje oko
deset godina.Tatina firma je slala djecu svojih radnika na more u svoje
odmaralište.Trebao sam i ja ići,bio sam na spisku djece koja idu.Međutim
moji roditelji su se plašili kako ću ja na more.Ni tada nisam bio zdrav,mada sam
tada hodao po nekoliko kilometara u školu i nazad.
Plašili su se za mene,tada to nisam shvaćao,sada ih shvatam.Roditelji se uvjek
brinu za svoje djete,i kad treba i kad ne treba da se brinu.Brinu se kad je djete
zdravo,a kamoli kad nije zdravo.Osim toga nijedno od njih dvoje do tada nisu
znali što je to more,nikada ga nisu vidjeli.
I tako su mi pogrešno rekli kada kreće autobus kojim sam trebao ići.Umjesto
danas oni su mi rekli da ide sutra.Bio sam jako ljut na njih.Mnogo gidina kasnije
prvi puta sam otišao na more.Tada sam već imao 25 godina.Bilo je to 1986
godine i išao sam sa udruženjem distrofičara čiji sam član.
Drugi puta sam išao kada sam se zaposlio i počeo živjeti u vanbračnoj
zajednica sa svojom tadašnjom suprugom i tako sve dok je ona bila živa.
Kasnije sam išao kod sestre na ljetovanje.Sestra se udala i živila u iznajmljenom
stanu nedaleko od Dubrovnika pa sam išao kod nje.Bilo je tako sve do pre tri četri
godine.Do tada sam mogao da se krećem po kući ili vani po desetak metara
bez ičije pomoći.Sjeo bih u autobus,kolica u prtljažnik i pravac Dubrovnik.
Međutim kada sam pre par godina operisao nogu,nisu mi dobro uradili i od
tada ne mogu nimalo hodati bez da se oslonim rukom o namještaj.Od tada
nisam išao na more.
Prošlog tjedna mi jedan kolega ponudio da idem sa njima do Dubrovnika.Naime
radi se o klubu košarkaša u kolicima.Oni idu u Trebinje na pripreme.Od Trebinja
do Dubrovnika je oko 30 kilometara,oni bi me odvezli do sestre.Ostaju tamo
9 dana i tada bi me opet vratili u Banja Luku.Prvo sam mislio da ne idem.
Imam želju da odem,ali nemam volje.Nalazio sam sto razloga da ne idem,a samo
jedan da idem,samo želja.
Problem mi je ući u more,problem je izaći iz mora.Problem je u kući/stanu,doći
do kreveta ili kupatila.Sestra mi ne može pomoći ni ona nije zdrava.Nemam
kod nje ni svoju sobu,spavao bi sa djecom.Sve u svemu lijepo je otići na
more,lijepo je okupati se,sunčati se,lijepo je promjeniti sredinu.Lijepo je
i družiti se sa djecom,paziti na njih kad odu samnom da se igraju u parku.
Međutim sve je to sada teško za mene,ljepše mi je ovde u mojoj sobi.
Kako bi se reklo moja kućica moja slobodica.Ovde imam sve prilagođeno
svojim potrebama,ovde imam svoje društvo,ovde imam svoj internet
televiziju,svoj dnevni boravak (tako zovem veliki ulični šah gdje često
odlazim kad je lijepo vreme).Ovde uživam,a na moru bih se mučio.
Eto želja je tu,ali volja nije.Stotinu razloga da ne idem,a samo jedna
da idem.No jel zaista tako.Ne nije tako,vredi se dobro pomučiti i otići.
Vredi se pomučiti da bih se okupao u moru,da bih se družio sa sestrom
njezinim mužom i njihovom djecom.Vredi se odreći i interneta i televizora
i dnevnog boravka,kao i svega ovde prilagođenog mojim potrebama.
Vredi se pomučiti da uđem u more i iz njega izađem.Vredi se pomučiti da
dođem do kreveta ili do kupatila.Idem makar sve to radio čeveronoške.
Istina je da imam sto razloga da idem,a samo jedan da ne idem,samo
nedostatak volje,samo nedostatak volje da išta mjenjam u svom
naizgled savršenom životu.

Što reći nego lijepo za čitati.
I istinito¨!
Sve je tu-osim malo volje-malo !

Naći ćeš ti i volju i otići ..a onda na blogu napisati kako je bilo ...i to jednako ovako iskreno i dobre i loše strane....ali da bi to napisao i doživio treba otići...sretan ti put ..ugodan boravak i sretan povratak..

Bez obzira na poteškoće ja mislim da se treba malo potruditi i otići na more, tim više što imaš kome. Bit će sigurno novih doživljaja /želim ti čim više lijepih/.
I zdravi i bolesni trebaju ponekad napraviti iskorak iz kolotečine, ako zbog ničeg drugog ono zbog osvježenja.

Da, zaboravili smo trpiti. Ponekad treba.
Uživaj :-)).

Prekrasno iskrena priča.
Tape, ako ima želje onda samo malo posegni za voljom i odi. Vjerujem da će ti na kraju biti drago. I što veli fatamorgana, promijena godi.

P.S. i meni uvijek ispadnu duži tekstovi od planiranog :)

:))))