DANAS VAKO...
A i sutra, vjerojatno. Zadam si ne baš ambiciozan plan za ručak (brzinsko varivo od miješanog povrća i lungić, mislila sam punjen, ali mogli bi i medaljoni), a onda mi se ni to ne da. Iako sam gladna! Ajd, skuhat ću ja to, žao mi baciti lungić (povrće je smrznuto) kao što sam neki dan bacila preko kile pilećih krilaca - usmrdila se čekajući da ih pripremim, a ja ih od lijenosti nisam čak ni u friz stavila :-(
Kaj sam vam štela reći...? S FB-a mi stalno izlijeću poruke, praćene slikama i video uradcima, od frendice koja je na moru. PSMR! Je, mogla bih i ja, izgradila sam mrežu dadilja za životinjce, ali bez Duške ne bih, i ne bih nekam gdje mi je teško zaplivati, i ne bih da mi je skupo pa da moram gaće o štap do Nove godine i duže, i ne bih da oko mene budu tuđa djeca ili roditelji, i svašta ne bih, a ono što bih, eeee, za to nemam love!
U stvari, htjela sam nešto na tragu ove teme, a to je mentalno ugrijavanje: kad trebam donijeti neku dalekosežnu odluku, obično mi treba puno vremena i onda se tom tematikom bavim na sve moguće načine. Ovoga puta tema je selidba. Dakle, potpuno mi je jasno da ja sama nemam što raditi u ogromnoj stančugi poput moje, iako je volim, štoviše, obožavam je! Ali, evo, jučer gledah neku od onih brojnih emisija o prodaji/kupovini/preuređenju nekretnina (koje, očito, gledam zato jer se zagrijavam za svoju odluku), a glavni lik je ovoga puta bio neki tip koji prodaje kuću u kojoj je odrastao i ne vidi njezine mane, nego uglavnom vrline. Štoćereć, u sličnoj smo poziciji. I tak shvatim da sam i ja sama slijepa za objektivno stanje svojeg stana, a vjerojatno i za njegovu objektivnu tržišnu vrijednost.
Priznajem, bezobrazna sam prema agentima, neljubazna prema kupcima, nedavno je bilo dvoje potencijalnih i nisam se ni najmanje potrudila privući ih, jednoj sam odmah odrezala da nisam motivirana spuštati cijenu, da je nekretnina super i da joj cijena može samo rasti (iza čega stojim, kvart mi postaje sve traženiji), a drugoj da nije na meni subvencionirati njezine buduće adaptacije. Agentica je kolutala očima, a njoj sam pak rekla da sam ju angažirala da mi stan proda po cijeni koju smo dogovorile, da za TO imam volje platiti proviziju, a ako nemre, onda niš... Nema provizije. Cijenu znam spustiti i sama. Međutim, ruku na srce, premda su ove moje grube izjave istinite, nisu motivirane istinoljubljem, nego manjkom volje da se selim i prilično slijepom ljubavlju prema domu mome.
Ma, nije ni to cijela istina! Mislim da je puno veći problem to što ne znam kako bih dalje htjela živjeti. Jer nastamba nam uvelike određuje način života. I mislim da ju treba birati jednako pomno, čak i pomnije, nego muža (hehe, ali, očito, ni muževe ne biramo baš uz puno promišljanja!). Dakle, ja još uvijek ne znam želim li ostati u svojem kvartu (donedavno mi se činilo da je to apsolutni imperativ, ali sad više i nisam tak uvjerena), u kojem su manje nekretnine rijetke, u lošem stanju, precijenjene i zahtijevaju velike adaptacije, ali imam tu mrežu dobrosusjedskih odnosa, izvrsnu infrastrukturu, od trgovina, preko ljekarni, liječnika vakvih-nakvih, do (a to mi najvažnije) pretežno građanskog ozračja; ili bih se ipak maknula u manje prestižni i manje građanski kvart za ljubav veće kvadrature, sasvim izvjesnog lifta od samog razizemlja, vrlo vjerojatne lijepe terase, a sve uz osjetno manju cijenu...?
Prvi izbor podrazumijeva nastavak mojeg dosadašnjeg načina života i moguć je odmah, dok još radim; drugi podrazumijeva manje življenja na van, više unutar svojih zidova, priličnu kušnju mojih postojećih međuljudskih odnosa, od kojih zasigurno neću sve uspjeti presaditi na novu lokaciju, te stvaranje novih, što me ne bi brinulo u nekom i dalje građanskom susjedstvu, ali me brine u nekom šarolikijem i masovnijem... I nije moguć odmah, jer nema teorije da na posao taljigam tramvajem ili opet kupujem auto!
A ako taj drugi izbor nije moguć odmah, otvara se i treći, a taj podrazumijeva radikalnu promjenu načina života: odlazak iz grada. Koji mi se čini sve privlačnijim. Je, lijepo je u krugu od 500 metara imati 3 tržnice, špeceraje svih mogućih lanaca, 2 bolnice i niz ambulanti opće prakse te raznoraznih privatnih specijalističkih; ali, snašla bih se ja i s jednim dućanom, a kaj se doktora tiče, više vrijedi jedan dobar nego niz ustanova ravnodušnih ili preskupih. I u nekom manjem gradiću vjerojatno prije stigneš na red za ne odveć komplicirane preglede/zahvate, a ako baš treba u Zagreb, pa hebga, nije da baš nikoga ovdje ne poznajem.
Evo, ne znam... Ne mogu odlučiti. I drago mi je što sam, pišući upravo ovaj zapiš, shvatila da NE MOGU odlučiti i da zato ni NE SMIJEM odlučiti. Kad budem spremna, nešto će kliknuti. I onda ću se vjerojatno čuditi zašto mi je tako dugo trebalo da to uvidim.
Ali, ako sada posrljam, to bu isto kao da se udam za tipa kojeg bih samo ševila, a sve drugo s njim me ispunjava tihim očajem. Jock, neću! Bez pravog frajera sad mogu, ali bez pravog doma - ni u ludilu!
09.08.2017. u 12:48 | Dodaj komentar