Životinjsko carstvo

I tak... Sad nije vruće.

Stan mi zmazan. A ne da mi se, još uvijek, mahnitati zaugerom.

Vele da bu sutra fakat smrzavela. Bum onda, da se zgrijem.

Mislim da smo ušli u zadnji dio ljeta. S jedne strane, šteta, a s druge - bilo je fakat grozno ljeto!

Sjećam se, još sam išla u osnovnu školu, a već onda nam je, mojoj tadašnjoj najboljoj prijateljici i meni, njezin povremeni otac (neprijateljski razvod), klimatolog nenaviknut na druženje s djecom, tumačio klimatske promjene i da će to biti ovako. I viš, zapamtila sam! Prepao me dovoljno.

Ali onda sam vjerojatno mislila da će to biti tek kad mene više ne bude. Ziher nisam razmišljala o sebi kao smrtnom biću, nego kao o biću koje zbriše prije nego što zagusti ;-)

Eh, a sad znam da sam smrtno biće i da nemreš uvijek zbrisati kad zagusti, a zagustit će sigurno: sad bi valjalo odrediti kako izbjeći agoniju prirode i dopustiti umiranju da se događa uz što manje požurivanja.

Kupovina klima uređaja nije dovoljna - treba pronaći mjesto gdje ima manje vjerojatnosti za pogubne oluje, poplave ili žegu; neko brdo koje se ne kani mrdati i/ili urušavati, bar za mojeg života.

Ko za vraga, sinoć sam prije spavanja počela gledati neki norveški film o urušavanju planina. Privukli su me prizori krasne prirode, ali mi je posijao zrnce trte. Nisam pogledala više od 15-ak minuta, no, dovoljno je.

No dobro, valjda se danas ne bu Sljeme srušilo, a valjda su i ove predstojeće nam oluje već malo oslabile putom. Treba se pomaknuti, odvesti pseto u park na igranje, obaviti neki elementarni šoping, smisliti ručak... Još uvijek je dobro; i još uvijek sve mogu po svojoj volji i raspoloženju :-D

Jutro