Svitci s asfalta

Dalibor Rubido, "Plitvička jezera".

Volim obične ljudske priče. Možda i nije sasvim točno nazvati ih običnima. U životu se odvijaju drame i zapleti dostojni i najbogatije mašte. Iako se često „hranim“ lijepom književnošću, nekako me dirnu baš te stvarne priče.
Nekada u njima ima utjehe i nade, nekada se zgrozim, naljutim. Ponekada suosjećam ili pomislim da sam sretna što me nije nešto takvoga snašlo. Ljudski je to. Voljela bih reći da puno i naučim, ali istina je da najbolje učim na vlastitim greškama. No, ipak ponešto spoznam o ljudskoj prirodi.

Redovito čitam „Humans of New York“ (Link), naročito od kada su tu i priče s putovanja po drugim zemljama. Isprva sam se čudila kako to da ljudi javno iznesu svoje najintimnije i najbolnije priče, uz fotografije, gdje cijeli svijet može to čitati i o njima suditi. Onda sam shvatila, da ti ljudi ŽELE da ih se čuje. Koliko dana prođe mnogima od nas da nitko sa stvarnim zanimanjem ne postavi obično pitanje: „Kako si?“ - i da posluša odgovor.

U gradovima je takva otuđenost još više očita. Male oaze su kvartovski kafići, frizeraji, lokalne tržnice i radnje. Putovanja također donesu pokoji susret i priču. Sad mi na um pade susret od prije par godina. U siječnju sam se vraćala kući s mora, ostao mi auto u kvaru u Zadru pa uhvatila prvi autobus za Zagreb. Kretao je kasno poslijepodne, a kako je bilo zimsko doba, već je pao mrak. Taj je autobus stajao u svakom selu i usput gdje god mu je netko mahnuo da stane. Počela me hvatati nervoza, mislila sam u sebi da ovakvim tempom nećemo stići ni za dva dana. Bilo je i vruće u autobusu. Što je bilo bolje, kako mi je objasnila jedna redovita putnica, nego da nema grijanja. „Šta zna bit“, rekla je.

Zurila sam kroz prozor u mrak i zadrijemala. Iz sna me prenulo kada sam osjetila da je netko sjeo na prazno sjedište do mene. Bila je to neka starija zabundana žena. Pogledala sam kroz prozor i shvatim da smo na Plitvicama. Potpuna bjelina od snijega i leda prostirala se kuda pogled seže. Čak je i cesta pred nama bila netaknuta, a snijeg je mirno padao. Bijela idila kao sa starinskih čestitki. Autobus je polagano krenuo i opazim dvije siluete kako stoje uz cestu. Kako smo polazili mimo njih, sretnem pogled uskih kosih očiju. Trgnula sam se i poluglasno rekla: „Pa to su Kinezi“. Žena kraj mene se glasno nasmije. „Ma ne.. nisam očekivala nikoga u ovom snijegu. Tu usred ničega. Možda nekog domaćeg…“. Rekla sam malo u neugodi. Istina je, pred očima sam imala viziju sa starih čestitki pa bi me manje iznenadilo da sam ugledala bradatog djeda, dvoje rumene dječice, lane sa zvoncem i zeca. I sanjke.

„To su ti moji Japanci“, nadovezala se žena. „Zapravo, njihov sin i snaha. Ona je prve godine tu.“ Ispričala mi je kako su prije desetak godina muž i žena bili ovdje na proputovanju i zaljubili se u Plitvička jezera. Ona je prodavala orahnjače i makovnjače i radila u motelu. Kasnije su se smjestili kod nje u kući, kada je počela iznajmljivati. Rekli su joj da oni osjećaju posebnu povezanost s tom vodom i slapovima. Koliko su joj mogli objasniti, s obzirom da nitko od njih nije briljirao s engleskim. Dolazili su svake godine, do unazad par godina kad se ona razboljela. Onda je došao sin. Moja suputnica ih je već smatrala domaćima, pa im je ostavila ključ i krenula u Zagreb kćerki.

„Plitvice su prekrasne“, rekla sam „ali ipak mi je čudno da dolaze iz dalekog Japana svake godine“.
„Da, znam. I meni je bilo uvijek sumnjivo. Moj pokojni je govorio da mora da su zakopali blago tu.“ nasmijala se. „Njihov sin mi je ispričao prošle godine. Nakon šta je probao moje medovače“.

Priča ukratko ide tako da je taj par izgubio starijeg sina. Bili su potpuno slomljeni. Kako su došli do puta kroz Hrvatsku, ne zna se, ali su se ovdje zatekli par dana. U jednoj šetnji kraj jezera, žena je u slapu vidjela svojeg sina. Nitko ju nije mogao razuvjeriti da to nije on. Nitko nije ni pokušavao. Nakon toga nastavili su dolaziti, u razna godišnja doba, kako su mogli. Da li je opet vidjela sina, nitko ne zna.

„Kako to da se za taj par već nije pročulo?“ rekla sam sumnjičavo.
„E, mala moja, nije svaka priča za novine.“ nacerila se žena.

Da li je priča istinita ili nije, ne znam. Možda je ta žena samo vješta pripovjedačica. Ona kakvih ima u narodu, što u trenu smisli priču. Nije ni važno, zgoda mi se usjekla u pamćenje.
Moguće je naći egzotične priče na najneočekivanijim mjestima.

Bakljice :)))) Tako si to sve lijepo, toplo napisala da sam se sva rastopila :)) Imaš dar za iznijeti dubinu ljudskih proživljavanja jer ih osjetiš negdje u sebi.Izvrsno! Nastavi sa svitcima ...osvježavaš :))))

I ja ću reći samo kratko... bravo :)

rekao sam to i tu iznad..
lijepa priča o priči :)

Mudro i lijepo! Prekrasno! Pa živimo u vremenima kada se toliki blog nitkome ne čita!

I ti si B b vjesto prepricala ovu pricu ;)
Volim price....tnx.

Hvala svima za komentare :)

Istina, u moru tekstova kojima smo okruženi, sve se manje čita. Biraju se kraću tekstovi, koji se površno prelete ili se samo naslovi čitaju. Opet, izbor je velik pa će svatko pročitati što ga zanima.

nije tako BB..čita se puno ali se ne komentira. imam gomilu komentara na pvt,onih koji nisu jalni i pokvareni

Da, pelpe, primjetila sam i ja puno komentara na pvt. O tekstu s bloga.
Možda se ne žele izložiti kritikama.
Ne znam

Vratila sam se na kontinent.. još sam u kulturalnom šoku :D

sad bi se mogla i podružiti s nama malo:)

Treba gledati :-)). I slušati :-)).

Pelpe, kad počnu kiše :). Onda ćemo se svi pozatvarati unutra i pisat tužne stihove :)))

jesenti miša,mislio sam uživo:)