'stroj koji može beskonačno dugo vršiti koristan rad, bez dovođenja energije izvana'.

Veno me je volio.Znala sam to od prvog trena kad smo se upoznali,u mom malom mjestu,gdje je on dolazio na ljetovanje kod prijatelja s faksa.Ubrzo je ljubav bila okrunjena brakom i užitak se tek rasplamsavao kad je prometna nesreća unazadila naš život.Prvi dani u kolicima bili su puni očaja,puni pitanja kako ću moći provesti život kao invalid.On je bio pun utjehe,pun nadanja u ozdravljenje i povratku starom životu.Borio se samnom,dizao i padao,bio mi podrška kakvu bi rijetko tko imao priliku dobiti.Godine su prolazile.stanje se malo popravljalo ali i dalje je bilo teško
meni ali i Veni.Sve je to ostavilo traga na njegovom mladom licu.

Bore na licu nisu bile od smijanja.

Svaki drugi tjedan odlazio je u veliki grad u posjet rodbini koju je jako volio i bilo mu je teško otići od njih ali ljubav prema meni,mladoj,veseloj ženi bila je jača.

Jedno vrijeme je svaki njegov odlazak bio težak a povratak još gori.Tek nakon nekog vremena nešto se počelo mijenjati.Počela sam primjećivati odsutni osmijeh na njegovom licu.Isprva sam to povezala sa opuštenošću koje je imao u društvu tamošnje obitelji i prijatelja ali crv sumnje kopkao je sa svakim njegom osmijehom i sjajem u očima koji je bilo uočljiv.
Veno ima nekog!
Kada sam to zapravo shvatila što se događa,sad nije niti važno.Noći su mi postale duge,san nije dolazio na oči.Žalila sam samu sebe,proklela sve na svijetu što se prokleti moglo.Dok jednog dana nisam shvatila,Veno je morao otići.Nisam imala pravo da ga zadržavam.Ono što je mogao, on je bezrezervno dao.Od srca,koliko je mogao.A dao je puno i sad je red da mu se to vrati.

Njegov odlazak donio je samo olakšanje. Sve je sad bilo bez onog pritiska u glavi.Čak je i terapija davala bolje rezultate i ja sam malo,pomalo mogla raditi stvari bez pomoći,što prije nije bilo moguće. Shvatila sam da kroz život moram sama ali s nadom da će netko jednom doći,kao Djed Mraz, s poklonom od samog sebe i reći:-Evo,tvoj sam.Samo tvoj.

I sad dišem.Radujem se svakom danu,ma koliko težak bio.Znam da ima onih kojima je puno teže nego meni i ta me utjeha tjera naprijed

Životna je ovo priča.
I ima nešto u tome da prepustimo neke stvari drugima, a kad igrom slučaja ostanemo prepušteni sebi, uvidimo da možemo i sami.

Ja sam se ipak nadala sretnom završetku :)) . Možda bude na kraju
Volim happy end , šta ćeš :)

Bull shit! Bez obzira na sve prednosti koje imam. Zbrišu ćim čuju da sam prije deset godina proveo dvije godine u invalidskim.

BB,ovo i jest happy end.:)
pustila je čovjeka kojeg voli da ode jer sve dalje bilo bi muka za oboje. njena bolest njoj ne bi trebala biti prepreka da bude sretna. jer nije uvijek sreća onakva kakvu je mi vidimo.:)

tomo prijatelju,možda bi konačno trebao prestati im pričati o tim tvojim kolicima....živio si i prije toga....živi i dalje.

zbog čega ga voliš,samo ti znaš Jadranka.nitko ti ne može govoriti što bi trebala raditri. no,svatko od nas zna ŠTO JE ZA NJEGA NAJBOLJE. pa tako i postupa.

volio bi da je sve tako jednostavno

hm...voljela sam jednog invalida al ne bih nikad više! to je na neki način ropstvo, jer ti koji si normalan počneš se osjećat loše, kao da si hendikepiran? i dobro je pustit nekog koga voliš, pače...to je najviše što možeš!

pogotovo ako taj tebe (ot)pusti

u pravu si pelpe...zato ova tvoja priča meni ima hepi end!

jer, ako nekog voliš i želiš mu dobro a vidiš da je rastrzan, da ne može otići (baš zato što si potrebita) onda je ona ta koja treba učinit korak...dobro je to kundera rekao:
„...ali uravo onaj tko je slab mora znati biti jak i otići ako je onaj jaki previše slab da bi mogao povrijediti slabog...“

dobar citat:)

o da, i prati me već više od 20 let i mogu ti reć da mi nekako uvijek zatreba...jer, uvijek nas ima slabih...i jakih...i tak! jednom smo slabi, drugi put jaki...sve smo to mi! i oni, dragi nam ljudi koji ostavljaju traga, pa nas čak ponekad poneki promijene do neprepoznatljivosti i nikad više...nikad..nitko...etc...etc. al, i sve to što više nismo...i to smo mi! bili i nekako mislimo da nas ima još...i biće!

:))) jučer sam to pokušao objasniti kod Očne, no lijen sam za velike riječi:)

i ja mislim da ova priča ima sretan kraj.
mislim da invaliditet čak i nije jako bitan u cjeloj priči.
...mislim..ima nas dosta...invalidnih...
ako se nekom ide...pusti ga...pogotovo kad ti je pomogao...i živi život koji ne želi...
a i sam više radiš na sebi i na postupcima prema drugima.
tu nađeš mir u sebi.

mislim da je MIR u sebi ključna riječ

Vidi ti njih kako mi hoće uzet moj hepiend iz bajke!!! tccc :))

Šalu na stranu (nastranu? hehe) mislim da žrtvovanje nije dobar temelj veze.

I ne znam zašto je toliki otpor prema tome da svi imamo pravo biti sretni. Imamo.

Moguće je nekoga voljeti bez obzira na sve, i isto tako ga bez obzira na sve ne voljeti. MIslim da općenito treba ljude pustiti, ne samo da odu, već i da budu.

A što se tiče invaliditeta i bolesti, ja iz osobnog iskustva i iz blizine znam za slučajeve gdje je prekinula ili otišla osoba koja se razboljela. Jednostavno nije željela ljude iz "prošlog života" kraj sebe.

Mislim da nema pravila.


P.S. Hoću priču s pravim hepiendom. Čovječe, takva je recesija da nema ni šund zapleta :)

Prvo citanje: da to je sretan kraj......
A onda sam jos jednom procitala.
Drugo citanje: to je tuzna prica sa nesretnim krajem....
Sto vise razmisljam sve mi je tuznija a mozda mi je danas samo takav dan.

Priča ima lijep kraj. Njena je ljubav nesebična, čista, a volja za životom jaka. Sve će biti OK... Naučit će živjeti sama i pronaći neke nove radosti :-)