Svitci s asfalta

Uslikala u srpnju, 2017.

Duge besciljne šetnje me mijenjaju. Sama sa svojim mislima, koje teku, neopterećene i neometane. Možda s nekim, u ugodnoj šutnji koja povezuje čvršće nego uže. Možda u neobaveznom razgovoru, koji se pretvara u lepršavi smijeh. Razgovor ponekad mijenja boju i poprima ozbiljnije tonove, podijeli se neka tajna, neka skrivena misao.

Kimnem tako u prolazu drugim šetačima, primijetim na njima nekakvu sitnicu. Neko vrijeme razmišljam o tome, a onda i te misli odlete. Ponekad mi se netko pridruži, pročavrljam o nevažnim stvarima pa svatko ode svojim putem.

Staze su prašnjave, blatne, kamene, od asfalta, trave, snijega. Nekada sam bosa, nekada odzvanjaju potpetice.

Neki me putevi podsjećaju na nekoga, bude uspomene, one lijepe i one bolne. Nekada sam kročili njima s nekim koga više nema u mome životu. Ima staza kojima više nikada neću proći. Ima i onih koje tek treba ugaziti.
A ponekad.. samo ponekad, besciljno lutanje dovede do cilja.

Znam, jednom će me put dovesti do tebe. Zato nikada neću prestati lutati.

Lutati lutanja radi :-)).

ne slijedi me ja sam se izgubio :)

pokaži mi put do tvog stana :)

...najteze je krociti stazama kojima smo nekad krocili s nekim koga vise nema uopce u zivotu .

frižidera ?

smočnice ?

"Nisu svi koji lutaju izgubljeni." ( Tagore)

a ne ne umoćnice nego smočnice di držiš pivulju :)

Zlice, pa da :)

Bezi, istina. Čak i onima koje smo kročili kada smo tugovali za nekim. Previše podsjećaju na bol

Oči, nisu :)

Romane, mislim da ti se ne bi svidjela moja smočnica. Vegan sam. :)

A put do umočnice pokažem samo posebnima :)

Fotka jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee :))))))) Mogla bi se pjesma složiti na nju....toliko priča puno :)) Ja obožajen te besciljne šetnjeeeeeeee, kreneš ideš....i onaj prekrasan osjećaj smirenosti koji dolazi, ona iskonska radost postojanja :))

https://youtu.be/2rD3scm_3vg

Hvala ti purpurna :)

Hvala i perce, dobro mi je sjela pjesma za kraj dana :)

Baš si me našla... Em volim dobru fotografiju, em volim suncokreta, em volim besciljne šetnje... :-)

Volim sama lutati nepoznatim gradovima. A ti?

Znaš, Baklja ... osvijetlila si nam blog. Što s pričama, što s vlastitim fotografijama, što s reprodukcijama koje se savršeno naslanjaju na tekstove koje objavljuješ. I pisao sam gore, kod sebe, iznenađuješ. Lijepi tekstovi, bez pretjeranih uljepšavanja, jednostavni u izričaju, a opet duboki, ali ne zastrašujuće, nego nekako, primamljivo, toplo, bez negativnih vibracija ...

A glede puteva ... idemo točno onim putevima kojim moramo ići, ni manje ni više od toga. Smanjimo li ego iz svakog koraka, ma koliko težak ili lagan bio možemo samo učiti. A učenje je proces koji nema kraja. Jednom kada to osvijestimo, naučimo onda s zahvalnošću prihvaćati sve i ono dobro i ono manje dobro. Izbor uvijek imamo; čak kad se putevi više ne račvaju, kada jednostavno moraš ići naprijed.

Još jednom pohvale za tekst,a naročito za fotografiju koja mi je zbilja prelijepa. Vidi se da znaš uloviti ono nešto u određenom trenutku.

Cro, i ja volim istraživati sama na putovanjima.
A i iskreno, kad imam kartu slabo mi koristi jer se jakooo loše snalazim u prostoru :)). Onda hodam nekako po intuiciji i na kraju uvijek nađem odredište :).

Bože, hvala ti na ovim lijepim riječima :).

Meni je ovo kad se putevi više ne račvaju puno manje zastrašujuće, jednstavno ideš. Ovako dileme, kuda i kako, što ako nije dobra odluka, možda je trebalo ovim drugim putem, što bi bilo kad bi bilo, i sl.