Životinjsko carstvo

Prijavili mi prasad!!! Svinje jedne!

Mama prasica je mrzovoljna, a blogme ni praščići ne djeluju simpatično.

Podsjećaju me na moju susjedu sa zadnjeg kata: majka vječno zaokupljena mobitelom, nadrkana, izderava se u mobitel, izderava se na dječurliju, a dječurlija mutava, no unatoč tome bučna - koliko puta sam pomislila da je zemljotres kad idu uz/niz štenge!

Naravno, osim najstarijeg sina (a i njemu to došlo tek odnedavna), niti jedan dvonožni praščić ne zna pozdraviti. Jučer sretnem jedno kod izlaza u dvorište, ona vadi bicikl iz spremišta, ja s Duškom doma, gleda nas i ni mu, ni bu. Da je pozdravila, pomogla bih joj s biciklom; ovak, pustila sam je nek se sama bakće.

I baš sam neki dan pričala s nekim o tim našim dvorištima - zbilja su krasna. I da, sad se sjećam s kim sam pričala, veli ta gđa da kak je ona kao dijete jedva čekala otići na igranje u dvorište... A danas, dvorišta i dalje krasna, ali niti jedno dijete se u njima ne igra. Ni u mojem, ni u njenom. Nije ni čudo kaj ovi ruralci koji za 50+ godina nisu uspjeli postići urbaniziranost imaju žarku želju ograditi kaj god prigrabe, a kad ja odem, vjerojatno će u tome i uspjeti, jer će svima biti svejedno. Svi će buljiti u nekakve ekrane i pojma neće imati da im je neki pohlepnik prisvojio dvorište. Osim ako ga ne požele pretvoriti u parkiralište. Eeeee, onda bu bilo frke! Itekakve!

Zanimljivo, viš, iza ugla živi familija s petero ili šestero djece, i niti jedno nije mutavo. Svi znaju pozdraviti, svi se zapraf vole sa mnom družiti, valjda zato jer ne ispitujem onu klasiku škola-ljubav-roditelji, nego pričamo o pesima, a tu i tamo mi onda ispričaju i nešto o školi i ovim drugim preokupacijama. Najstarija kći je već pri kraju faksa, a najmlađi sad valjda kreće u više razrede osnovne škole, i sa svima se ja lijepo pozdravljam i popričam.

Dakle, nije stvar u meni, nego koliko su djeca socijalizirana. Ova iz moje zgrade nisu, ovi iz susjedne jesu.

I da, ne znam koliko ovi susjedi zapraf imaju djece, jer ja njih na ulici ne prepoznajem, nego oni iskoče pred mene i lijepo pozdrave. Čak i kad nemam Dušku sa sobom. Počesto se iznenadim, tko si pak ti, pa ih i pitam to, a oni vele, ti i ti, mi imamo Neru, znate... Aha.

Jednom sam u psećem parkiću pričala s nekom gđom o buci koju stvaraju djeca, zapraf, ona se potužila da je u njoj neka logopedica koja ima veliki promet djece, a ta pak galame za pozvizdit, onda i ja spomenem ove iz moje zgrade (ima tu još djece, ali nisu toliko čujna), a moja frendica, "moderna" majka dvaju praščića koji joj neizmjerno idu na žifce (kad god je s njima ima facu krmače sa slike) počne prosvjedovati, pa djeca su to, ne znaju, ne može se... Ma, vraga se ne može! Ne može ih se obuzdati UVIJEK, to prihvaćam, ali da su vječno u stanju maksimalne ekscitacije i bezobzirnosti, to mi je malo teže prihvatiti.

I viš, zapraf postoji veza između toga koliko su roditelji uistinu fokusirani na svoju djecu i njihovog ponašanja: moji susjedi i ova frendica nisu, oni su rodili djecu jer su mislili da to žele, a zapraf su im teret jer njih same puno više zanima sve drugo, prije svega sadržaj mobitela (u oba slučaja); ovi koji imaju lijepo odgojenu djecu (ovi iza ugla i 2 para roditelja iz moje zgrade) UŽIVAJU u svojem roditeljstvu i potomci im NISU TLAKA. I to se vidi. A osobito čuje.

Pretprošli komentar: ne "u njoj", nego "u njenoj zgradi".

I tak ja ovdje drndam jer me u kuhinji opet čeka neoprano suđe... Odgađam susret s njime.

Kad sam jutros preletjela blog, shvatila sam da većina nas dolazi ovamo kad želi odgoditi borbu s nekim problemom; ja sam tak uzimala predahe godinama, pa i sada, osim ujutro, s ovim sličkama životinjaca, jer to nije odgoda, nego jednostavno gušt traganja i pronalaženja nečega što me veseli i što mi je žao ne podijeliti s drugima.

Štoćereć, blogeri uglavnom imaju grdnih životnih problema i teško se nose (ili se uopće ne nose) s njima.

Iako nisam vjernica, svojedobno me jako zanimala Sveta Klara i pročitala sam puno toga o njoj... Ono što se primilo, to je taj milosrdni pogled (koji ona, u svojoj samozatajnosti, pripisuje Isusu), taj naš najsućutniji pogled kojim promatramo svijet. Ah. Nisam svetica i nemrem tak stalno gledati oko sebe, štoviše, smatram da će moje manje ugodne i laskave osobine pozadinski i potajice napraviti neviđeni ršum ako im ne dopustim da i one vide, ali da, i ja mislim da tim svojim "mračnim silama" redovito moramo davati protutežu takvog pogleda.

Btw, jeste li znali da je Sveta Klara zaštitnica interneta? Blogme jest!

No, ukratko, danas imam sućuti čak i za najogavnije (a u zadnje vrijeme i najistaknutije) eksponente najimbecilnijih ideologija na ovome blogu. Uostalom, ideologija je važna samo onima kojima razmišljanje nije dostupna aktivnost.

I sad, kad sam pustila van i svoje milosrdne i svoje nemilosrdne uvide, spokojno mogu oprati suđe i pristaviti ručak. Tek će mi biti dobar, ne brinite :-D

Eh, kvragu, zaboravila sam izvaditi meso iz hladnjaka dok perem suđe! Sad opet moram čekati da postigne sobnu temperaturu :-(

Jučer sam si zamalo napravila požar, iz lijenosti: nije mi se dalo oprati moj roštilj za plinski štednjak - kakti, pa nije jako zmazan, tu i tamo koja flekica masnoće. Je, ali svaka od njih se ZAPALILA. Srećom, meso još nisam postavila, tak da nije bilo velike štete, samo puno dima.

Sjetila sam se da ne smijem to polijevati vodom i da trebam uskratiti dotok kisika, tak da je sve skup brzo prošlo. A sreća je i to da vani nije bilo vruće, pa se moglo napraviti dobar propuh.

A propos vrućine, klime još uvijek idu po ljetnim cijenama. Sva navodna sniženja su laž, to je samo za cash ili ako je cijena već unaprijed bila nabrijana. A ide nam još jedan toplinski val :-(

Po svemu sudeći, pričekat ću Black Friday.

Jutro ustvari dan, e :-)

I meni su prijavili podmornicu, ali je to razumljivo. Ima riječ "crvena" (pardon my french). I to u naslovu.

Sad kad kažeš ovo za predah, moglo bi biti. Uzimanje daha u zaklonu.