Ručkić krčkić

Pa evo, opet me danas Rujankica rasplakala...

Ali načela me jedna Miška. Mali, izuzetno mali West Highland Terrier. Vlasnica joj je bila također izuzetno mala ženica, tzv. "petite", tipa Audrey Hepburn. Njih dvije tako minijaturne, a prelijepe, obje, kao da su izašle iz nekog filma. Međutim, onda je Miškina vlasnica umrla. Neka odurna rakčina, koja se prvo povukla, a onda opet navalila, i eto. Strašno.

Dok je vlasnica bolovala, čula sam (a jednom i vidjela) da Miškici baš i nije sjajno, da je gazda smrknut, nervozan, da ju vuče i cuka... Shvatljivo. I onda se desilo to što se desilo i ja Miškicu dugo nisam vidjela. Negdje početkom ljeta u parkić ju je doveo sin, na povodniku (inače je bila slobodna), zasjeo na klupu, izvadio mobitel i ne ferma ju pol posto. Prišla sam, podragala psa, sumnjivo mirnog i letargičnog, izrazila sućut. Svima je bilo neugodno. Brzo su otišli.

I danas opet, mladi vlasnik, poteže minijaturnu kujicu koja bi malo njuškala, malo piškila... Ali, ajd, pusti ju s lajne, ja ju pozovem - Vauuuuuu, prolomi se sretni lavež. Maženje do besvijesti. I valjda je u mladcu nešto škljocnulo pa je dalje bio dobar s njom, igrao se, slikao ju. Valjda je skužio da mi je navrh jezika reći "Čuj, ako ti je teško s njom, daj ju meni! I njoj je teško..."

I viš, Rujankica me rasplakala jer ovakve sućuti nemam za djecu; za ljude općenito. Razumski znam da je tako i tako, ali emocijama jock. Nemam toga u sebi. Mi ljudi, bez obzira na dob, sebi prilično možemo pomoći, znamo reći, znamo zamoliti, znamo objašnjavati, znamo šarmirati... A životinjcad ne.

Žao mi je što ne mogu žaliti ljude. I žao mi je sebe što to ne mogu, jer znam zašto ne mogu: nisam imala dobre roditelje.

(I znam, sad će neka ćorava koka iz svega ovoga izvući tko zna kakve po mene nepovoljne zaključke, ali fućka mi se - moj locus kontrole odavno nije izvan mene, ali onaj izvorni "wiring", onaj "emotional imprint" iz ranog djetinjstva fakat nemrem promijeniti; ni ja, niti itko drugi.)

Često sam bila bolesna kao dijete. Navodno nisam imala niti jednu dječju bolest, ali zato sam često imala neobjašnjene vrućice, 9 upala pluća do 11. godine, ili obratno, 11 do 9. godine, ne sjećam se sad, odležala sam doma cijelo jedno polugodište jer su mi sprčkali lijekove pa sam dobila leukopeniju, a to je gadna krvna bolest i po život opasna. U svemu tome, eto, ja nisam doživjela podršku roditelja, nisam iskusila tu čežnju za majčinim krilom, tu sućut zbog njezinih patnji, jer sam od njih primala samo iznerviranost i njihovo vlastito samosažaljenje. Što je potrajalo sve do moje iskričarske dobi: kad sam majci rekla da možda imam rak dojke, njezina prva reakcija je bila "Jadna ja!". A VI ste me utješili.

I valjda zato (u stvari, SIGURNO zato!) ja s djecom mogu suosjećati samo razumski. Međutim, pubertetlije su sasvim druga priča! Eh, kad svima počnu ići na živce, meni su pravi. Jer tu se locus kontrole počeo pomicati i u toj dobi više nisam ovisila samo o kretenima koji su me cukali i navlačili; a pride sam naučila tražiti i dobiti podršku i utjehu drugdje.

Nikad ja neću voljeti djecu. Blogufala što ih nisam rodila! Znala sam ja to oduvijek, u ganglijima sam znala, i zato nisam, unatoč nevoljkim i kilavim pokušajima negdje u 40+, kad sam podsvjesno znala da ne bu niš od toga, ali ajde, da se ne veli da nisam probala.

Nikad neću voljeti ni ljude onak kak se većina ljudi međusobno "voli" - malo prefrigano/koristoljubivo, malo empatički, jer se mogu uživjeti u situaciju nekog drugog, malo popaljeno, jer bi htjeli orgazmirati s tom osobom i/ili imati njihove gene za svoje potomstvo. I sve to iz želuca, genitalija i dupeta. Jock. Nemrem ja tak. Ali mogu razumski, mogu kad odvagnem sve pros & cons, mogu uvidjeti da je netko ljubavi vrijedna osoba i onda joj dodijeliti onoliko ljubavi koliko razum dozvoljava.

Ali se mogu slomiti pred nemoći. Prvo životinjskom, a onda ljudskom.

I napisati Rujankici da je na kraju sve ispalo dobro: velika je. Ja sam, eto, puno manja od nje. Amputat. A ona nije. Ali obje smo tu.

I to je dobro. Neka nas :-D

Puno je nas što smo "broken toy", samo rijetki to priznaju sebi pa onda i drugima. Za to treba mrvu hrabrosti i puno mudrosti.