Ručkić krčkić

I tak, danas se konačno opet otvorila moja lokalna Diona... Mali, neugledni kvartovski dućančić u kojem sam kupovala samo ono kaj bih zaboravila kupiti u nekom velikom, ili samo onda kad mi se nije prevaljivalo više od 20-ak koraka. Nisam ni znala koliko mi fali sve dok ga nisu zatvorili! "Zbog preuređenja", pisalo je na vratima; je, znam ja ta "preuređenja"... (Evo i pjesme na tu temu:

U MOJEMU KVARTU
umiru prodavaonice
umjesto parte im objese
Obavijest o preuređenju
ili Zabranu plakatiranja

agoniju najave
totalne rasprodaje
skraćeno radno vrijeme
police u kojima zjape rupe
kao povađeni zubi
vonj prašine

Ponekad osvane neka nova
nakinđurena nadobudna i nesigurna
tipična mlada glupača
naglo izrasla od napitka
na koji je nabasala u grotlu
iznad kojeg nestrpljivo korača zec
zapiljen u sat na lancu

uvrijeđena kad ignoriram njen poziv
kao majka kad ne volim njezinu djecu
jer mi ne znače ništa, ta njena djeca
na koju ne mogu potrošiti trenutke,
ta roba koja mi ne pristaje, nije krojena za mene
zaogrnutu oproštajem;

Zluradom mudrošću da u mojem kvartu
drsko samodostatnom poput bradavice
usred gradskoga pupka
opstaju samo prolaznici
auto dijelovi i gume
i predstavništva stranaca.)

I uhvatila me istinska tuga, stvarno žalovanje za tom mojom Dionicom, za prodavačicom Marijom, s kojom sam zajedno ostarila, koja je mojoj majci donosila robu iako nemaju dostavu, za šeficom koja nemre smisliti opravdanje zašto je nešto skuplje nego drugdje, ili nečega nema, za blondom prodavačicom koja je uvijek zadihana i zabrinuta, i ponovno sam se upitala što je s onom prastarom, znam da je otišla u penziju prije par godina, ali je li još uvijek živa, jadna, koliko se samo namučila s EPOS blagajnama i raznoraznim karticama, ali junački ih je svladala...!

I obuzela me istinska radost što je preuređenje bilo doslovno, i što su sve naše stare prodavačice još uvijek tu. I baš sam se raznježila kad mi je pritrčala šefica, konačno opuštena, konačno bez pritiska izmišljenih isprika, i pitala "Kak vam se sviđa?!" A opet se ispričala, iz navike, valjda, jer izbor mesa nije velik, veli, dok se kupci ne naviknu da i ovdje ima.

I viš, to je ono što čini GRAD: takvi kvartovski dućančići. Stotinjak metara udaljeni od stranjskih lanaca-nadrkanaca. Te prodavačice vs. njihovih; taj IZBOR. Ta toplina (po većoj cijeni, priznajem!) vs. bezlične, ili čak namrgođene ponude.

Je, grad su i atrakcije, i kulturne ponude, i svašta nešto, ali za nas, rođene ovdje, ostarjele ovdje - OVO je ono što volimo. Ta udomaćenost od koje se možeš odmaknuti. IZBORI. RAZNOLIKOST.

Sad sam se sjetila svojeg svadbenog putovanja! Ošli L. i ja u zemlje Beneluxa i kud nas pud nanese, nego u neki muzej leptira - ono, milijarde leptira, i živih i mrtvih, ugineš od vrućine-sparine, vrti ti se u glavi od boja... Pitam ja njega, čuj, kaj bi ti i ja išli ovo pogledati da je u Zagrebu? Jock, veli on. Možda bismo odveli nekog tko nije nek gleda :-D

*puT, ne pud

Išli smo i na Van Goghovu retrospektivu u Amsterdam. L. se živo začudio kad sam stala pred jednom jedincatom slikom, odstajala ondje 45 minuta i rekla da možemo ići kaj se mene tiče (njemu se tak i tak nije išlo, a Amsterdam smo dodali planu samo zbog te izložbe). Ali, tak se gleda umjetnost: malo pomalo. I nemreš sad iskonzumirati cijeli nečiji opus samo zato jer ne živiš ondje i nemreš opet doći. Onda upikiraš što ćeš.

A kad negdje živiš, a nudi tak nešto zamamnoga, lako se desi da uopće ne odeš, jer računaš da UVIJEK možeš otići; i nekak te više veseli sama ta mogućnost nego artefakti.

I viš, to je ono kaj malograđani i seljoberi ne kuže: tu selektivnost; koja pak podrazumijeva samo POSTOJANJE izbora. Takvi si uzmu pretplatu za kajaznam, Lisinski, HNK, i misle da su iskočili iz opanaka. E pa nisu. Jer su samim time pokazali da ne kuže kaj gledaju/slušaju i da ne znaju birati, jednostavno zato jer nisu RADILI na tome i nemaju izgrađen ukus.

Po istoj analogiji, mene fakat usrećuje što ja mogu IZABRATI platiti skuplju robu i bolju uslugu u Dioni; a bila bih duboko nesretna kad tog izbora ne bi bilo i kad bih bila prisiljena kupovati SAMO u Dioni.

I viš, u pretprošlom komentaru apostrofirani onda misle da ih građani ne vole, šikaniraju, kajtigajaznamkaj... A zapraf se radi o tome da nas a) ne zanimaju, b) da im nemremo u tri riječi objasniti ono kaj ne kuže i c) da su nam smiješni kad se prave da nekaj kuže, a sve vrišti da ne kuže; i onda NAMA bude neugodno u NJIHOVO ime!

Evo, ja sam imala dvije značajne veze s muškarcima koji su po vokaciji i obrazovanju prirodnjaci, i nije mi smetalo kad bi mi rekli da ja nekaj nemrem samo tak skužiti - nisam to doživjela kao omalovažavanje, nego kao sasvim razborito objašnjenje. Isto bih i ja njima rekla kad bi naprečac htjeli doznati zakaj se ja palim ili ne na nekaj iz moje branše.

Življenje u nekom prostoru i regiji nas oblikuje: čini nas stručnjacima za neke vrlo specifične stvari. Nemreš samo tako doći i pravit se da sve kužiš, jer je sama takva pretenzija signal gluposti/zatucanosti i definitivnog nekuženja.

Slično je i kad me moji studenti žicaju da ih naučim neki slang... Nemrem ja to više, niti na jednom jeziku. Velim im "OK, ali to će biti slang vaše bake". Jer na nekim spoznajama jednostavno moramo raditi i zahtijevaju vremena i truda.

Sad zapraf baljezgam jer se ručkić krčkić, a nije još. Nema veze, jel' tak? ;-))

Ona mama kod koje sam dobila tikve mi je poslala i korabicu. E pa nju sam sad fino iskoristila s graškom. Da nisam u našoj novoobnovljenoj Dioni kupila fini kukuruzni kruh, vjerojatno bih ukuhala i knedle, ali ovak neću. Sad grijem roštilj za svinjsku vratinu i onda MLJAC!

A ovo kuharsko piskaranje ovdje mi je zapraf brušenje odluka: GDJE ŽELIM ŽIVJETI? Volim svoj kvart, ali po mnogočemu nije najrazumniji izbor; ali, ako ne tu, onda gdje...? Što volim ovdje? Što svakako trebam i želim negdje drugdje...?

Pa evo, ovakvi izbori su jedna od tih stvari koje su mi važne, važnije od muzeja, kina, kazališta, u kojima mi je već zbilja dugo jako dosadno i/ili teško sjediti/stajati.

Također mi je važno da ako zapodjenem s nekim razgovor, npr. u psećem parkiću, to bude osoba koja razumije riječi tipa "socijalizacija", a ne neki iskompleksirani malopimpić s velikim, napasnim cuckom.

I da obližnji kafići puštaju dobru mjuzu i imaju klijentelu koja se zabavlja razgovorom, a ne revanjem "narodnjaka" ili okršajima uz uporabu hladnog i/ili vatrenog oružja.

Da kad netko nešto izgubi, ima dobre šanse to i naći, ako se sjeti gdje je moglo biti izgubljeno. Evo, na obližnjem spomeniku već 3 dana netaknut stoji krasan zaboravljeni buket. A slično je i s dječjom robicom, torbicama, psećim povodnicima, vestama...

Razumijem ovo s radnjama potpuno.
Meni nedostaje moj stari šuster (još uvijek popravljam cipele), kumica iz kvartovskog placa s kamene tezge i onim vagama s utezima. Meni je to bio vijesnik proljeća- kada bi se zašarenilo cvijećem i zamirisalo mladim lukom i rotkvicama. I ono "suseda, kaj bute danas"

U Luksemburgu sam bila u muzeju vojne povjesti u Diekirchu.Šta reć'. :)) Potpuno meni nezanimljivo područje, al eto, "moralo se".

Eh, sad će ručkić... Dakle, pozdravljam vas! Neka vas svakakvih, sve dok JA imam izbora. Ali nedoblog da mi vi amebasti, fašistoidni, zatucani seljoberi budete JEDINI izbor!