Ručkić krčkić

Neki dan pročitah članak koji tvrdi da društvene mreže povećavaju depresiju. Kod mladih, tzv. iGen, tj. generacije smartphonea, ali rekla bih ja da je to primjenjljivo i na nas, matorce.

A evo zašto. U prvom licu jednine: probudim se, pristavim kavu, uključim računalo, počastim poslasticama ljubimice, kava je gotova, donesem ju za radni stol, zasjednem, pogledam prvo portale - živi užas, sve neki ridikuli koji vode države ili izvode pizdarije po sudovima, cestama, plažama, ma, svugdje - onda na FB, isto to, ali uz komentare, onda ovamo, isto to, ali bez izvora i profiltrirano do čiste gluposti, bez ijedne primjese suvislosti.

Ali, nije zapiš o tome. Nego o mojoj depresivnosti. Da, ja sam depresivka. Cijelog života se borim s time, i ne, nije to IZBOR, nego fiziološko i psihičko stanje, isto kao npr. multipla skleroza, rak, upala pluća, gripa... U težim oblicima te može ubiti, a lakše nekak prehodaš. Ja većinu svojih prehodam, teškim koracima, ali dva puta sam morala zatražiti liječničku pomoć. Koja nije niti jako brza, niti jako učinkovita, a od pacijenta zahtijeva neizmjerno velik angažman.

Nadam se da ću ovu prehodati. Ali nisam ziher, jer sve oko mene je deprimantno i taman ja malo poskočim, a nekaj me dune u glavurdu i vidim - nije realno. Društvo u kojem živim je odvratno, ljudi koji me okružuju isto, ljudi s kojima sam bliska su dragi, ali također podložni deprama, jer ako si imalo inteligentan, sve ovo skup oko nas te ne okuražuje za sreću, za to moraš biti fakat tup i glup, ili seoski ridikul sa zrncem prefriganosti da konačno proturiš neke svoje zamisli pa u tome uživaš.

I tak, u nastojanju da sama sebi pomognem, prisjećam se što mi je sve pomagalo prije; i tak se prisjetim kak mi je pomoglo kad je moja prva (i najbolja) šrinkica napala moj cinizam i nevjeru u ljude te cijeli taj moj svjetonazor preusmjerila na mene i istraživanje vlastitih predrasuda i možebitnih zabluda. Jest, pomoglo je: ljepše je živjeti u svijetu u kojem fakat smatraš da su ljudi temeljno dobri, dobronamjerni, suvisli, razboriti i usmjereni na univerzalne (za razliku od egoističnih) vrijednosti.

Ali to nije istina.

Depresija je uvijek realna: ljudi su sebični mali gadovi kad god im se za to pruži prilika. Nisu takvi kad imaju REALNU predodžbu o sebi, a ta je da smo svi mali i nevažni, u povijesnim, a pogotovo kozmičkim razmjerima. Ali i u sasvim interpersonalnim. Je, možda mislimo da smo na poslu nezamjenjivi, ali nismo, čak i kad samo mi nešto znamo, ma, ima načina da se posao obavi i bez toga, ili da to i netko drugi skuži... Mislimo da naša djeca ne mogu bez nas - blogme mogu, a nerijetko i bolje nego s nama! Mislimo da nas prijatelji nikad neće zaboraviti... Hoće, u roku odma, iako će nas se tu i tamo prisjetiti... Vrijedi li svoj život usmjeravati prema tome?

Ne. Mislim ja.

Međutim, nisam dorekla misao iz prethodnog odlomka: kad i ako smo svjesni, ili bar osjećamo vlastitu nevažnost, onda MORAMO biti altruistični, tu i tamo nesebični, a svakako kooperativni, jer nas je STRAH. Međutim, kad neki ridikul npr. može ukloniti stvarnu povijesnu ličnost s jednog od najvažnijih gradskih trgova, onda on pomisli da je a) bar podjednaka veličina kao taj kojeg je maknuo i b) da mu ne treba nitko drugi da bi i dalje micao sve što mu se ne sviđa, te je krajnje neljubazan, nekooperativan i agresivan prema svakoj opstrukciji, a nije baš puno bolji niti prema suradnji. Uz malo sreće, umrijet će uvjeren da je promijenio povijest, u koju je, nažalost, ušao, možda kao seoski oriđin koji je maknuo spomen na velikog političara i državnika, a možda i kao velika faca koja se usudila falsificirati povijest i za to prošla nekažnjeno.

Ne isplati se to, mislim ja. Zato ja i nisam neka velika zagovarateljica Tita, koji je i sam bio ridikul, s onim njegovim gepardima na lajni i holivudskim zvijezdama na Brijunima, ali što jest - jest, odrastati u njegovo doba bilo je manje deprimantno (i manje realno) nego danas, jer si fakat mogla povjerovati da su ljudi OK, da je budućnost sjajna i da smo kao zemlja i pojedinci samodovoljni, a svijetu važni. Bila je to svojevrsna manija. Koja je naličje depresije.

I zakaj ja ovo pišem ovdje, na sajtu ridikula i tupavaca? Ah. Iz navike, prije svega... Ali i zato jer mi je fakat žao već dovoljno deprimiranih prijatelja. Oni bi skužili, ali ne bi mogli pomoći; vi nećete skužiti, ali možda pomognete tom svojom tupošću, koja potvrđuje čak i znanstveno provjerenu činjenicu: depresija je realna; optimizam nije.

A realnost, koliko god neugodna bila, pruža uporište za realno suvisle postupke.

Žao mi je što sam dobar dio svoje sadašnjosti odredila nerealnim hipomanijama i terapeutski propisanim necinizmom - blogme se ne isplate, osim kad ti se radi o životu! Ali, ako moš prehodat to što te muči, uvijek je bolje potrpjeti još muke, i stvarno se pomučiti i konačno RIJEŠITI nešto. Ja to mogu, za sebe, u svojem malom, nevažnom životiću. Mogu čak i otići iz ove deprimantne, nevažne, mučne žabokrečinice koja mi je dodatni uteg na putu prema dnu.

I onda moji ushiti mogu biti stvarni; a vjera u neke ljude isto.