Laprdanja starog prdonje.

Prodavala je kuću nasljeđenu od roditelja. Staru i punu uspomena.
Pozvala me taj vikend da joj pomognem spakirati uspomene i na dvorišnoj
rasprodaji prodati ono što više ne treba.

Čitavu subotu smo pospremali, nosili i prodavali stvari susjedima koji su
navraćali ...

Večinu tih stvari su susjedi razvukli, ali ostalo je nešto sitnica razbacanih po dvorištu.

S prvim mrakom onako umorni i znojni sjeli smo na trijem, svatko u svoju stolicu za ljuljanje i
otvorili neko kalifornijsko vino. Fino vino čiji je okus vukao ka sljedećoj čaši,
ali u njemu nije bilo nostalgije za domom kao u onim hrvatskim vinima koje sam nabavljao preko
prijatelja koji je imao mali dućan u mom kvartu i trudio se nabavljati stvari iz
domovine.

Gledali smo kako se zvjezde pale po svodu i lijeno razgovarali. Iza svake rečenice
nastala bi stanka. Taj razgovor je izgledao poput turista koji prvi puta u nekom gradu
zastaju na svakom raskršću i provjeravaju kartu prije nego odluče kamo krenuti.

Nije bilo ničeg uzbudljivog u tom razgovoru. Sitnice s posla, pokoji sitan trač, malo
ogovaranja, oblaka koji su se prevlačili preko mjeseca ...

A onda sam, ni sam ne znam zašto, gledajući nebo rekao: "Nikad nisam vidio riđu pičku."

"Molim?", pogledala me.

Pogledao sam u nju i ponovio rečenicu.

Nasmijala se i rekla: "Pokazat ću ti ja moju."

Nasmijao sam se i ja, pa odgovorio: "Jedva čekam."