Ručkić krčkić

I kaže meni sinoć moja frendica, jedna od rijetkih koja je druženje sa mnom preživjela još od vrtića (bez zeke i doslovce), nakon što sam joj opisala neke peripetije s mojim životinjkama: "Pa imaš ti zabavu..." Onak, skeptično i potcjenjivački, tipa, "Blago tebi, niš ozbiljnoga te ne muči".

I zato jer je ona vjerojatno moja najduže preživjela frendica, nisam joj sasula u facu sve ono što bih bilo kome drugome, a vama lokalnima sigurno: da je takva zabava najsuvislija što može biti, u ovom društvu i ovom trenutku, u ovoj ekonomiji i s mojim ekonomskim, političkim, socijalnim i interpersonalnim mogućnostima. A pride i najbolja. I stvar izbora. I velike discipline kičme da joj se posvetim.

I da je to zapraf jako ozbiljna zabava. Jer podrazumijeva da energiju neš potrošit na blesavce tipa vas lokalnih, na podjednako blesave statuse, lajkove i ine simbole na FB-u ili bilo gdje drugdje na internetu, zaštićena kakvom-takvom anonimnošću, a istovremeno sebi jako važna jer kakti "imaš stav". Moš misliti!

Nije stav TO; nije čak ni odbrusiti nekome u facu kad izvali nebulozu tipa onih koje se ovdje svakodnevno eksponiraju: stav je POSTUPATI u skladu sa svojim načelima. Evo, ja ne idem na prosvjede, ne da mi se, noge me bole i ne želim se poistovjetiti s masom, koja najčešće samo DJELOMIČNO proklamira moje stavove - umjesto toga, ja svakodnevno i u najmanjim sitnicama nastojim postupati moralno, ilitiga u skladu s vlastitim svjetonazorom i načelima. A kad ne ide, ili kad to propustim, onda si dam truda i vremena promisliti zašto, jel to načelo možda zastarjelo, ili sasvim pogrešno, ili neka reaktivna novotvorina na zdravom tkivu moje etike...

Nije to lako. A blogme ni zabavno, osim povremeno.

U nekom zdravijem društvu, u nekom zdravijem i stabilnijem povijesnom razdoblju, i ja bih se zabavljala na račun brčića nekog wannabe influencera, znajući da nema šanse izazvati išta osim odobravanje šačiće podjednako komičnih ridikula i podsmjeha svih drugih. Ali u zemlji u kojoj se državni vrh ne uspijeva jasno odrediti prema takvome tipu, njegovim brkovima, pozdravima i spomen-pločama, to nit je zabavno, niti smiješno, niti ima izgleda zabaviti ikoga osim potpunih idiota, koji su mu pride i istomišljenici, a nažalost tvore najagilnije i najlojalnije biračko tijelo u ovoj jadnoj državici, koju su već uspjeli katapultirati na sam rub kulturnog kruga kojem želi pripadati i samo je pitanje dana kad ćemo s tog ruba zviznuti, u provaliju pakla, kak vjeruju brkati spremnici, i to s plohe, jel', oko koje se vrti Sunce (ilitiga sve ostalo na svijetu), odnosno u ekonomsko ropstvo nesagledivog broja generacija, tj. bar do pada Zapadnog kulturnog kruga i stvaranja nekog drugačijeg svjetskog poretka.

Koji ovi NEĆE stvoriti. Već su puno puta pokušali i nije išlo. Oni NE stvaraju, nego razaraju.

A hebga, mora i to netko.

Ja stvorila ručak: nikad viđeni bolonjez od svega što treba potrošiti iz hladnjaka - domaće rajčice raznoraznih sorti, gljive, panceta, mljeveno meso, mrkvice, zadnjih pola čaše izvrsnog crnog vina, ma, svašta nešto...! I to me zabavlja.

Kao i moje životinjke. Ponekad stvorim nešto novo; ponekad stvorim odgovorne osobe; a kad mi niš od toga ne polazi za rukom, legnem na spavanje spokojna u spoznaji da nitko zbog mene nije postao gori, da nikome nije gore nego što je bilo i da niš nisam razorila.

Zabavljam se. Pa kaj onda?