Ručkić krčkić

I tak, u subotu mi riknuo treći usisavač u zadnjih 5 godina. Ajd, dva sam upokojila usisavanjem zidarske prašine, a ovaj treći je izdržao 3 godine. Za razliku od svojih prethodnika, nije bio baš najskuplji koji sam mogla platiti, tak da ni moja očekivanja prema njemu nisu bila osobito visoka. Svejedno me raspigao svojim uginućem! Možda ga još i popravim, tko zna... Kad budem raspoložena za raskopavanje mašinerije o kojoj ništa ne znam; ako ga sama uspijem popraviti, super, bit će za rezervu, a ako ne, idemo dalje!

I tak, danas opet nekak s nekim stignem na ogovaranje onih mojih susjeda koji posuđuju svašta (Prestali su, a ja živo sumnjam da su škilje na ovome blogu i da im se nije svidjelo ono što su pročitali o toj svojoj navadi, pa su em vratili parmezan koji me isprovocirao da ih spomenem, em prestali posuđivati ostalo, a za razliku od muškarca o kojem sam svojedobno imala toliko dobro mišljenje da sam ga uspjela i voljeti, nikada nisu spomenuli neugodne spoznaje o svojem ponašanju s kojima su se suočili na mojem blogeku, nego su jednostavno svoje postupke preusmjerili tako da budu ugodniji i meni i njima.).

Ovo je ispala jako dugačka rečenica, tak da ću ispočetka: dakle, spomenem ja tu navadu posuđivanja od susjedstva i koliko je inkomodirajuća za onoga koji daje (proporcionalno ugodi onoga koji uzima, osobito ako nikad nit plaća, nit vraća) pa nastavim sagu o svojem zaugeru i kak sam u subotu popodne internetom naručila novi, a stigao je već jutros! Veli meni moja strpljiva slušateljica "A niste išli posuditi od onih svojih...?"

Nisam! Fakat! Ni na pamet mi nije palo!

I ta spoznaja sad pokreće niz drugih... Prije svega, moj egić je zbilja malecki, ne podrazumijeva da je moja ugoda vrijedna tuđe neugode ili ometanja, a praf za praf, ni ne znam je li mi zbog toga drago. Ziher zato potrošim više love, napravim više koraka, duže čekam na ono što trebam, a vjerojatno počesto ni ne dočekam, samo zato jer imam dovoljno mašte da se uživim u tuđe osjećaje i/ili da vlastite primijenim na druge u situacijama kad su uloge obrnute, tj. ja nešto trebam i tražim, drugi ima, ali ima i svoj mir, rutinu, a i potrebu za onim što bih ja htjela. I zato ja ne hodam po susjedstvu sa šalicom za šećer/kavu/brašno i tsl. kad uzmanjka - potrudim se da ne uzmanjka. Ako uzmanjka, odem u dućan ili promijenim plan.

S druge strane, ima ugode i u toj ulozi davatelja - nije ona sasvim bezazlena! Automatski te malo uzvisi, zar ne, jer ti nešto imaš, a netko drugi to želi, i sad ti imaš moć dati li ne dati. Vidim ja to i u svojoj Duški, kad skuži da bi joj neki pes htio maznuti lopticu, da samo vidite kak se producira, pa ju šuta, pa rola do ruba klupe, hoće li pasti, neće li, i hoće li taj drugi pes biti dovoljno brz i spretan da je popali... Voli i kad ju ja žicam (onda ju zovem "Marulićanka", po onoj našoj sajberblesavuši, koja u životu nije pročitala niš osim uputa za korištenje raznoraznih proizvoda, ako i to, ali je zato ovdje vriskala da kamo ide Rvacka kad se Marulić uklanja iz školske lektire!!!), pa ju moram češkati, maziti, tepati, i ajd, na kraju uvijek da, sva ponosna što je iskusila malo vlasti.

A kajaznam... Ne bih rekla da sam egoistična davateljica... Uglavnom i ne volim davati, jer nije meni baš lako nasmagati sve što trebam i ponešto od onoga što želim, uvijek mi je sve na knap, ali kad vidim stvarnu potrebu, dam bez razmišljanja, automatski... (Žicanje banane u 10 navečer zato jer je nekome dupe zinulo na to NE UBRAJAM u takve situacije i to mi fakat ide na živce!) I nemam se potrebu kasnije producirati takvim velikodušjem: nemam kad, jer odmah moram smisliti kako namiriti manjak u vlastitom proračunu.

Međutim, danas u cipelarniku otkrih tenisice na koje sam sasvim zaboravila! Štoćereć, imam ja i preveč toga... Nečega previše, nečega dovoljno, nečega premalo, a nečega nemam uopće.

No, naslov je "zauganje". I nije sasvim doslovan. Činjenica je da nas neki ljudi pozaugaju, materijalno, emocionalno, na oba načina, i to bez imalo razmišljanja, sasvim spontano, jer se ne uživljavaju u naše osjećaje, naša materijalna i ina stanja i jer su sebi važniji od ikog drugog. Međutim, činjenica je i to da mi to ponekad prilično dugo (ili uvijek) trpimo, a počesto ne iz sasvim nedužnih razloga: možda se nemamo snage usprotiviti; možda nam se sviđa taj osjećaj "davateljstva" opisan u tekstu; možda tako malo potisnemo brige zbog svega onoga što nama samima fali; možda sami sebe ne poštujemo dovoljno da bismo u tome vidjeli nekorektnost i nepravdu; možda smišljamo neku bezobzirnicima sasvim nepojmljivu "razmjenu"; a možda smo zbilja krpe koje nikak drugačije ne mogu ostvariti kontakt s drugim bićem.

A kajaznam... Ja sam navikla na to da me zaugaju, od roditelja preko posla pa nadalje. Ajd, blogufala, roditelji su pokojni, na poslu ipak mogu postaviti granice, a ovo nadalje polako ali uporno učim spriječiti. Pozicija "A zašto bih?" mi još uvijek nije spontan stav; ali ga se sjetim. Pali i kad nije otprve :-D

Pogađate: sudoper pun suđa. Ne da mi se. Nisam čak ni sigurna što bih, osim da bih nešto fino, a na brzaka. Izbora ima, zato jer sam bila u dućanu, jer sam donijela dovoljno svega za raznorazne kombinacije, jer ne moram žicati da bih neku dovela do završnosti, a pride mogu i pozaugati!

Bok Vega, sorry ali fakat mi se ne čita toliko o usisavačima, nemam vremena - kuham ručak :)) . Have a great day anyway ;) .

Svatko u tekstu pročita ono što mu je blisko. Od jučer razmišljam o ovom suptilnijem zauganju, koje si opisala. O razlozima također. Mislim da nisam čula do sada bolju riječ za ono što sam u životu znala dopuštati ljudima - da me zaugaju.

Nije ovaj komentar doprinos tvojem tekstu ni temi, osoban je i važan je samo meni, ali eto, željela sam da znaš. Poruka uvijek dođe onome kome treba.