O životu

Ako se sjećate,pre malo više od mjesec dana pisao sam
da idem na more.Pisao sam o teškoćama odlaska i povratka.
Pisao sam o teškoćama boravka na moru,kod sestre.
Pisao sam i o lijepim stvarima koje me očekuju na moru.
Nisam se prevario,bilo je i teško i lijepo.

Evo s odmakom od skoro mjesec dana od povratka sa mora
pišem o tome kako je bilo,pa ukoliko vas interesuje i da vam
se čitati,čitajte,ukoliko ne nemojte čitati.

Dakle krenuli smo dva sata kasnije od dogovorenog.No krenuli
smo i to je jedino važno.Usput smo svratili u Mostar kod sina
jedne distrofičarke koja je ranije radila u zavodu,a kad je otišla
u mirovinu vratila se u rodni Mostar.Na žalost ona je umrla
desetak dana pre našeg puta.Njezin sin je rođen,odrastao i
završio školu u Banja Luki i živo u zavodu.

Iz Mostara produžili smo do Trebinja gdje je kolega ostavio stvari
popio kavu i produžili smo za Dubrovnik.Prve nevolje su nastale
na Hrvatskoj granici,naime umjesto zelenog kartona od ove
godine u autu je bio zeleni karton od prošle godine.Srećom
od granice do moje sestre je svega desetak kilometara pa
sam mogao kolicima do nje.

Sledeći problem se pojavio pri ulasku kolicima u dvorište
kuće u kojoj je moja sestra podstanar.Do kuće vodi put
uzbrdo i na ulazu u dvorište ima jedan stepenik.Nevolja je
što taj stepenik nije iste visine na oba kraja i što daščana
rampa koju smo postavljali da bi mogao ući nije mogla
čvrsto da se postavi,a morala se svaki puta stavljati i odmah
sklonjati jer je cesta uska i rampa smeta autima.

Na sreću u kući sam imao svoju sobu,mada sam mislio da ću
spavati sa djecom.Jedino u kupatilo i wc nisam mogao kolicima
jer su vrata bila uska,ali sam nekako ulazio odupirući se rukama
za namještaj.

Ni do plaže nije bilo daleko,otprilike kilometar
i po do plaže.Istina na toj plaži nema stolice za invalide,za
spuštanje u more.Međutim ima betonski mol uvučen u vodu
pa sam mogao sjesti na beton i polako se spustiti u vodi i
tako isto izaći iz mora.

Već prvog dana smo išli na plažu.Jedno djete sam vozio
u krilu do plaže,a drugo od plaže do kuće.Zatim su tražili da ih
vozam po dvorištu što sam ja kao dobar ujko i uradio.Već drugog
dana htjeli su da sami upravljaju kolicima,što sam im dozvolio
u dvorištu kuće,pazeći da ne udare kolicima u nešto.

Trećeg dana su tražili da se sami provozaju u kolicima.Nije mi baš
bilo drago jer su kolica moje noge,ali ih volim i želio sam ih userećiti
pa sam im dao kolica,ali sam smanjio brzinu na minimalnu brzinu
i sjedio na stolici pazeći kako voze.

Za 6 dana koliko sam bio na moru kupao sam se svaki dan.Uz
plivanje vježbao sam noge koračajući kroz vodu ne dodirujući
tlo.Uprkos poteškoćama pri ulasku u dvorište te ulaska i izlasku
iz mora bilo mi je lijepo i uživao sam.

Dva puta smo posjetili i stari grad.Iznenadilo me je da mogu ući
u gradski autobus kolicima i da ima označeno mjesto u autobusu
za invalidska kolica.Autobusi imaju rampu koju vozač spusti i
bez problema se kolicima uđe u autobus.

Kada je došlo vreme za povratak kući sestra je odlučila sa sinom
ići samnom do Banja Luke,a zatim u Žepče kod mame.Ona je već
više puta bila kod mene i pre i posle udaje.Morali smo pješke do
granice.Otprilike 6 kilometara od glavne ceste uzbrdo.Ona je
išla pješke,a ja sam vozio malog.

Svoju putnu torbu sam objesio na kolica,a njenu na točkićima
sam zakačio za svoju i vukao za sobom.Nakon nekog vremena
stigao nas je jedan auto,jedna žena koja je znala moju sestru
iz viđenja.Stala je i povezla nju i sina,a ja sam produžio dalje
sam sa stvarima.

Bio sam već kod granice kad me stigao neki auto.Dva muškarca
su gledala kako vozim i pitali me odakle i gdje idem.Rekao sam
im da idem do granice,zatim su me pitali smiju li me slikati.Da
ih se rješim dozvolio sam.Slikali su me i čestitali na upornosti
pa produžili dalje.

PS.Opet dug blog,previše za čitanje.Uvjek tako ispadne pa i ovaj
put,mada sam se trudio biti što kraći,no kraće neznam.
Eto tako je završila moja avantura,moje ljetovanje:))

Idem vani uživati dva tri sata na suncu.Vreme je baš lijepo.
Ukoliko vam se priča dopada ili ne dopada i bude komentirali
odgovoriću večeras.Do tada lijep pozdrav svima.

Pa komesi ti važan!? Mene boli k!

tape, lijepo je da si ispričao kako ti je bilo...:)
Bio si u nedoumici da li da ideš ili ne...ipak mislim da je dobro da si išao.
Vidio si nećake i sestru...
Ako si i imao problema, nisu nepremostivi.
Drago mi je da si se ipak dobro proveo.

Kako si to krasno opisao, s gustom sam cital sam citala

Eto vidis i nije ti ispalo lose tvoje litovanje, i neka je neka si gusta,

Da nije bilo loše,vredi se i pomučiti za ono što želiš.

Darthvader,niko nije svima bitan,ja ponajmanje.

Mogu si zamisliti ovu voznju klinaca u kolicima vec samo zato je vrijedilo malo otici u goste....;)

Vole klinci svog ujku.Mad im je 10 dnosno 7 godina
oni su mi stavljali rampu i pomagali u svemu što su mogli.

Eto vidis i njima je bilo veselje da ti pomazu.
Dobro je da si bio i ponovi to opet kada budes mogao.

Išao sam svake godine do nesrećne (loše odrađene)
operacije skočnog zgloba.
Do tada sam mogao pomalo hodati.

Prava lijepa avantura :-)).