Ručkić krčkić

Pa mi se dogodilo ono što već desetljećima nije: samu sebe sam zaključala IZVAN stana! A kod sebe nemam ništa, samo vrećicu za pokupiti Duškine eventualne drekove - ni mobitela, ni novčanika, niš, čak ni lajnu za pesa, jer sam je samo nakratko htjela pustiti da se poigra i popiški u dvorištu.

I niš, odem do onih svojih susjeda koji stalno nekaj posuđuju, njima sam dala rezervne ključeve. Da ova meni cijelu šaku ključeva, ali niti jedan nije moj! No, čak i da je bio, pitanje je bih li ja to mogla otvoriti, kad je u bravi ostao zarinut original.

Međutim, prisjetim se ja svoje slatke mladosti i ljepote, kad su mi se dečki pentrali po fasadi s utorima do prozora i onda me preko prozorskih gredica s cvijećem mamili da se družimo; i da moji susjedi malo niže u dvorištu imaju 4 sina, da je obično bar jedan doma, da su svi mladi, i da ih možda mogu motivirati lovom ak već ne onim svojim nekadašnjim mladenačkim zamamnostima... Pa odoh do njih zamoliti da jedan riskira lomove i otvori mi stan iznutra.

Naletjeh odmah na pater familiasa. On će! Ali, kad je procijenio visinu, baš i ne bi. Ova moja susjedica sa šakom beskorisnih ključeva veli, s ulične strane je niže. Ajmo vidjet! A srećom, bilo je toplo, lijep dan, i ja ostavila sve prozore otvorene. Ajd, može, veli stari i vrati se po nekaj doma.

(U međuvremenu Duška pretrčala cijelo dvorište, istražila cijelu našu zgradu, od podruma do tavana, i sad bi i ona na ulicu, a nema lajne. Srećom, tu je susjedica s beskorisnim ključevima.)

Vrati se susjed s visokim, građevinarskim lojtrama i ženom. Ona će! Za riknuti! ONA! Ženica od 30 kila s krevetom! Ali, ona jest, pentrala se spretno kao mačka, ni jednu teglu s cvijećem mi nije razbila, čak ih je i posložila na mjesto kad je ušla, i fino mi otvorila vrata. Ahhhhh...

I tak, danas im nosim flašu, kavu i kekse. Zaslužili su i više, ali toliko sad imam bez otkidanja od svojih i životinjskih zuba. Ne očekuju oni to, znam, ali bit će im drago, i to znam.

Sinoć me netko pitao kakav mi je sad plan sa stanom; velim ja, niš do daljnjega, jer meni je preseliti iz ovog kvarta u neki prekosavski ili (nedoblog!) istočniji isto kao otići u neki drugi grad, pa sad razmišljam da stvarno odem u neki drugi grad, gdje su nekretnine jeftinije, i ne zajebavam se dodatnim radom za preživjeti od pemzije, nego čarapiram dobar dio utrška od ove svoje sadašnje grdosije pa ju fino grickam - izračunala sam da bih mogla tako cca dvajst' godina samoj sebi isplaćivati iznose primjerene npr. stanarini od dugoročnih podstanara. Pita mene ta osoba "A prijatelji, društvo?" Tja... Prijatelji valjda mogu prevaliti ponešto kilometara, a ako ne mogu, hebgasad; a društvo si ja nađem u roku odma, ne moram nekoga poznavati 50 godina da bi mi se pentrao po lojtri i provaljivao u stan kad zamolim - evo, ove ne poznajem toliko, znamo se iz viđenja dugo, ali počeli smo pričati tek od Duškinog dolaska, prije 3,5 godine.

I razmišljam tako o svojim procjenama ljudi, i vidim, ponekad se fakat zeznem: nisam ovim žicarima trebala dati rezervne ključeve! Ne zato jer su nepošteni, nego zato jer su neodgovorni, neorganizirani i raspamećeni! Pa ključeve daš nekome za nedajbože hitne slučajeve, kakva je korist od toga ako ih ne mogu pronaći? Kaj da sam se razbila u kupaonici pa ih trebam da pozovu hitnu i otvore im?! Niš, natjerat ću ih da pronađu te ključeve i uzet ću ih natrag. Srećom, još jedan set je kod jedne odgovornije osobe, ali nju jučer nisam zvala jer nisam imala mobitela i jer je bila na poslu. (Kod ovih 2/3 familije ne radi, a 1/3 radi od doma.)

I razmišljam tako kak je ovaj naš blogek zapraf super korektiv ekscesivne samokritičnosti, jer kad bacim pogled na naslove i prve odlomke lokalnih gnjusobica, vidim da su takvi zezovi, pogrešne procjene, u biti normala velikoj većini prosječno glupih žitelja trećeg kamenčića od sunca.

I onda samu sebe pohvalim što nisam neka zgrčena ex-osobica, nego otvaram prozore, razgovaram s ljudima, velim što mislim, postupim kak smatram da treba pa ne moram plaćati hitne intervencije bravara, ili - još gore! - mahnito prosjačiti mrvičak pozornosti.

e, zato sam si ja uvela pravilo da više ne držim ključeve u bravi

Enti jarca sta nisi zvala staroga vatrogasca da sredi stvar, e
A on bi onda zva mladje kolege i gotovo jer bi on sigurno sa skala pa

A mene jos stra visine