Ručkić krčkić

Bezbroj puta sam čula ili pročitala "definicije" umjetnosti od kojih bi mi kosa opadala u busenovima od užasa: te to "samo poteče" kad "dobiješ inspiraciju", te to je "preslikavanje stvarnosti u (valjda) uljepšanim slikama", te "preseravanje", te eskapizam... Ovo zadnje nema navodnika, jer u tome ima podosta istine.

Po meni, umjetničko stvaranje je razgovor sa svemirom, govor u kodu tako gustom da ga još niti jedan superkompjutor osim voljnog, otvorenog i razrađenog ljudskog mozga ne može probiti; u stvari, rekla bih, bar se meni tako čini, ono što ispadne kao proizvod takvog razgovora je prepričavanje najbitnijih točaka, nije stenogram, nego sažeti zapisnik. Jer nikad ne možeš zabilježiti sve što ti svemir ima reći; ni zapamtiti. A kamoli pojmiti.

I tak, ja u glavi imam taj superkompjutor koji ponekad čuje došaptavanje svemira. Nemreš to po volji, osobito ako ne živiš umjetnički, ako nisi tome sve, ali baš sve podredila. Ja nisam. Osobito zadnjih godina. A prije, kad jesam, ah... Onda je to za mene bila JEDINA MOGUĆA komunikacija.

I tak, danas mi se slučajno strefio neki okidač pa začuh brbljanje svemira. Ne, nemre to skužiti netko tko nije iskusio: sve se mijenja - SVE. Svaka perspektiva. Možda netko skuži ako napišem već ofucanu prispodobu s izvrtanjem kože na van, ali ne, ni to nije točno, to je tako binarno, a ovdje, u takvome stanju, u tom razgovoru, sve je bezbrojno i ništa, ali apsolutno ništa, nije jednoznačno.

Vratila sam se ja iz toga. Ne sasvim, još vučem repić u toj sumanutoj vrtnji bezbroja, ali uglavnom sam tu. Na najglupljem, najplošnijem, najprimitivnijem mjestu na kojem sam ikada bila, ovoj virtualnoj podtočkici neizmjernih permutacija postojanja. Valjda me prizemljuje; uzemljuje. Vraća u svakodnevno funkcioniranje.

I sad se pitam, nisam li samoj sebi učinila nešto poput kemijske kastracije pristavši na ublažavanje svojih emocionalnih oscilacija...? Jest, sad sam češće zadovoljna, čak pretežno sretna, žongliram vješto i uglavnom uspješno svakodnevnim izazovima, ne radim radikalno bolne rezove, ne dajem otkaze na dobra radna mjesta, ne smetam i ne dopuštam da mi smetaju. Svakodnevno odradim pol sata nezadovoljstva svijetom, kojim trebam biti nezadovoljna, jer još uvijek vidim niz mogućih poboljšanja i još više neumitnih prijetnji, svakodnevno riješim poneku sitnicu u vlastitom življenju, a veliku većinu dana provedem u blaženom zaboravu.

Jel' to vrijedno žrtvovanja ovakvih razgovora?

Vjerojatno nije. S druge strane, čemu meni ćaskanje sa svemirom kad mi upropaštava svakodnevno, najobičnije postojanje, a zapisnik ne mogu i nemam kome dati?

Osim, možda, Svermircima koji će tek doći; ili Zemljanima, koji više neće biti ljudi, nego tko zna kakva vrsta. I koji ziher, 100% sigurno, neće proučavati ovaj svijet, niti ga procjenjivati, glupim i plošnim zapisima o "povijesti" ili četnikovanju, ustaševanju, partizanštini i opravdanosti pretrpljenih duhovnih i tjelesnih boli ovih ili onih; mislim da čak bolje šanse za doprinos budućem razumijevanju ljudskog roda imaju maini zapiši o orgazmiranju, ako ikome ikad padne na pamet da uopće pogleda ovu podtočkicu neizmjernih permutacija postojanja.

Možda nitko neće pogledati ni moje zapisnike, ne samo ove ovdje, nego i one zaista najtočnije koje sam uspjela sastaviti.

Ali, nešto znam: svemir priča. I ja razumijem taj jezik.

Prezirem linkeraške komentare i redovito ih brišem.

A prezirem ih zato jer nemam volje pokušavati išta iskomunicirati s ljudima koji su toliko mutavi ili lijeni da nisu u stanju sročiti vlastite misli. Bljak!

Netko uvijek pročita. Znam da te ja uvijek čitam i vrlo često me nešto dotakne. Vrlo vjerojatno je ono što primim drugačije od onoga što si ti poslala, no meni znači. I nastavit ću te čitati, dok god budeš pisala. Pa i kad se ne slažem s tobom.

Do sada sam te doživljavala isključivo racionalnom i analitičnom, možda i previše za moj ukus. Onda ovaj blog baci sasvim drugo svjetlo i sliku.
Ne znam, meni je to umjetost.