Svitci s asfalta

Prošlo je već dosta vremena od kada sam prvi put čula za drevnu japansku umjetnost krpanja polupane keramike zlatom – Kintsugi (Kintsukuroi). Tada mi je to bilo „zgodno“ i nisam puno razmišljala o filozofiji koja iza toga stoji. Bila sam mlađa i neokrnjena životnim udarcima.

Nedavno sam imala priliku vidjeti jednu takvu zdjelicu u živo. Proći prstima preko zlatnih žila koje su držale krhotine skupa i činile tu zdjelicu cijelom. Podsjetilo me to na intimni trenutak u kojemu sam nekome dragom prešla kažiprstom preko ožiljka, a on mi ispričao priču koju je taj ožiljak skrivao.

Imam sada nešto ljeta iza sebe, sposobna sam pojmiti simboliku sastavljenih krhotina. Upiti u sebe svu ljepotu filozofije kintsugi-ja. Vidljiva povijest, skupljene i zalijepljene krhotine koje tvore nešto ljepše i vrijednije od onoga što je bilo prije. Svaki je predmet jedinstven, jer nikada se ne lomi na isti način.

Tako je i s ljudima. Njihovi ožiljci, vidljivi i nevidljivi, čine ih ljepšim, zanimljivijima, ljudskijima. Tako sam i ja. Raspala se u jednom trenutku, okrznuli me i polomili život, ljudi, događaji. Skupila sam krhotine. Sastavila neke sama, neke su pomogli zalijepiti drugi. Spojila sam se zlatnim žilama – od ljubavi, dobrote, spoznaje, nade, volje, vjere u sutra, htjenja, truda…. Većina mojih prijatelja su „pokrpani“ ljudi. Prekrasni sa svojim ožiljcima.

Ne bojim se više ničega, sada kada znam da ću svaku krhotinu moći vratiti s malo zlatne prašine.

Dobro bi došlo malo i blogu.. zlata

Poučni ovi tvoji blogovi vezani uz umjetnost. Tenk juri veliku mačku.

i drugi put :)

Dobro ti jutro :)
Nekada, davno, nisam mogla niti zamisliti da bi mi se tako nešto, ''pokrpano'' moglo svidjeti, pa makar i zlatom, a sada?
Sada pogotovo! Ne volim starost.
Govorili su mi, ''obit'' će ti se to, o glavu, mala, ostarit' ćeš i ti!'',
al' nisu pogodili.

Ne vide se svima ožiljci, takve biram ili oni mene, tko bi to znao, al' tako je.

Odličan zapis, potiče da se preispitamo, po ko zna koji put! Super.

jutro :)

mozaici su isto na tragu krhotina
naknadne patine na novim predmetima

a naši ožiljci? jednom ovdje napisah nešto o svom, vidljivom i njegovim usnama na njemu...

strah može biti i korektiv ponašanja, ako ga znamo prepoznati i prihvatiti

Dirljiv zapis Babilonska, nešto novo sam naučio. Sačuvati krhotine......biti opet cjelina, koliko god truda trebalo.
Emotivno smo vezani za predmete i nastojimo ih sačuvati. Tehnikom koju si opisala, krhotine nam se vraćaju u novom sjaju....no to su ipak oni stari predmeti koji čuvaju uspomene............U svemu tome, zlato daje posebnu vrijednost i značaj....no mene veseli kad uspijem univerzalnim ljepilom popraviti odlomljeno krilo porculanskog anđela.............

Tako, nekako, slično je i s nama, ljudima. Imamo svoje ožiljke, vidljive i nevidljive. Svi su oni nastali od života....za život........
.....vratili su nas u cjelinu....

Da. Preživjeli smo i to je bitno. Ali, možda je i bitno kako i što poslije :-)).

....treba paziti kad brišemo prašinu.... :))

otpuhnuti ili ju zanemariti :D

....ne kaže se utaman da pucamo po šavovima.....ožiljci, slijepljene krhotine, uvijek nas sjećaju na cjelinu kakva je bila....
i........zabole ožiljci.....naročito za promjene vremena..... :)

E sad samo triba iz zlatne proteze od pokojne babe rastopit zlato pocet radit e

Lijep zapis.
“ Pala" sam i sama tako nekoliko puta u životu, a prije par godina i ozbiljno se rasula ,ali tu su bile moje zlatne niti, neke su lijepile iz ljubavi, neke su lijepile i potpuno slučajno, nesvjesne kako pomažu, a jesu ..

I sve sam to ja, danas, subjektivno sasvim dobra, sa ova tri oku vidljiva ožiljka i sa onim nevidljivima..
Zalijepljena.
Zlaćana ? (kosa mi je neke takve boje, valjda se i to računa )))

Mazo, hvala na komentaru. :)
Ne vide se, točno. I uredu je birati ono što nam odgovara. :)
Ja nekako mislim da ne treba brisati svoju prošlost, već ju prihvatiti i nešto naučiti iz nje.

meija, zanimljiva je ova usporedba s mozaikom, primjenjiva :)

Je, strah je dobar dok ne preuzme. Onda više nije :)

Jaromil, pa da, tako nekako ja to doživljam.. nisu ti ožiljci loši ako smo bolji ljudi.
I, da, treba paziti kod brisanja prašine (doslovno i preneseno značenje) :))))

Zlice, važno je što poslije.. Poslije se trudimo ne razbijati :)

haha jarac, eto imaš ti rješenje :)
Makar danas se to može i sa epoksijem i malo pigmenta :)

Hvala, alis :)
A znaš, mnogo ljudi ovo razumije. I dobro je dok se ide naprijed i ne rasipa dalje.
Na ovim prostorima ima ozbiljnih izazova za čovjeka, ali mislim da se većina ipak nekako nosi sa svime.

Uh Baki, koliko bi to meni zlata trebalo...;)?

Znas i sad dok sam citala tvoj zapis i komentare "pokupila"sam neke svoje krhotine...posluzili ste mi kao ljepilo...tnx...;)

...zato mi ljudi i sluzimo jedni drugima da poljepimo razbijeno.

I onda vele da nema dobrih zapisa...ima i boljih.
Ovaj tvoj mi je bas onak ljudski i topao.

bzvz...a da nema babs?
kužiš o čemu je i ona u komentaru kod koresa napisala - nekad je bilo takvih priča puno više...

to je promijenjivo meija...barem se meni tako cini...;)
U zadnjih mjesec dana ih ima vise nego kaj ih je bilo prije pet...

Bezi, slažem se, zato jesmo tu... :)
Često i neznanci potaknu nešto u nama. Prirodni instinkt za samoodržanjem.

Babilonska... napisala si: Dobro bi došlo malo i blogu.. zlata
Ovom bi blogu dobro došlo malo duše... zapisa kao što je ovaj tvoj. Posebno me oduševio ovaj odlomak:

"Nedavno sam imala priliku vidjeti jednu takvu zdjelicu u živo. Proći prstima preko zlatnih žila koje su držale krhotine skupa i činile tu zdjelicu cijelom. Podsjetilo me to na intimni trenutak u kojemu sam nekome dragom prešla kažiprstom preko ožiljka, a on mi ispričao priču koju je taj ožiljak skrivao."

kako je dobro čitati te opet (da malo parafraziram nove fosile)...jer znaš, nekako sam ovo krpanje i fugiranje zlatnim nitima obično činila kod sebe...kad sam se raspala, obično sam skupljala svoje komadiće i onako brižljivo ih lijepila. normalno, najprije sam ih trebala pronaći? u svakom slijedećem razletavanju duše pokoji je nedostajao...falio..nije ga bilo! spoznaja da je poneki komadić nestao i razbio se u paramparčad (ne nalazim adekvatniji naš izraz od ovog srbizma) bila je tako bolna, tako teška? gotovo nenadoknadiva. i često bih gotovo odustala...od spajanja nespojivog? no, kako kažeš, obično uzmeš malo zlatne niti (pronađeš je u sebi, istrgneš neku vlas kose, nit duše ili slične svoje dragocjenosti) i opet počneš tkati...sebe...nas! i ide to unatoč nenadoknadivim gubicima. rekonstrukcije se često čine temeljem nekih svitaka koji su trajno izgorjeli, presahnuli, poplavljeni...jednom rječju...izgubljeni! a onda, čudom nekim...opet stvaramo razoreno...na drugom mjestu, kao da imamo drugi život? padaju mi na pamet naše sinapse...koje uvijek i iznova stvaraju nove puteve...prečace...stranputice! dobro je jednom rekla jedna pametna žena (glumica) nemrem se sjetit,al ido otprilike ovako: jednako trebamo i te nove puteve (i stranputice) kao i one stare, tako poznate. a kako to postić nego upravo ovako kako si rekla...zlatnom niti koja povezuje! tnx

btw ponukala si me da napišem danas...svoje krhotine!

Ne treba ti zlato... godine ti pokrpaju svaku krhotinu, vidjet' ćeš jednom i sama ;)

Cro, hvala na komentaru :)

mai, hvala na lijepom komnetaru i drago mi je da te dodurnio. LIjepi si blog napisala :)

Tee, hvala na savjetu.Vrijeme će pokazati :)

Duboko i istinito. Hvala.