Svitci s asfalta

Slikala: Nova Gradiška, listopad, 2017.

Uvijek iznova dobijem neke male lekcije o životu i ljubavi, onako usput, ne tražeći. Razgovarajući s ljudima i slušajući. Ovaj puta bilo je to od bake, kod koje sam bila prošli vikend u Novoj Gradišci. Ima 89 godina, ali je lucidna, vitalna, sve vidi i sve čuje. Ona je još puna planova i stalno govori da je svaki novi dan - dar. Kaže i da je svaki novi dan, nova sreća.

Kaže ona meni: „Odi sad na pijacu, i uzmi ljubičastih i žutih maćuhica. Traži Slavu, njene su najlipše.“

„Zašto? Pa sad zima dolazi.“ pitam je u čudu.

„Ehe, pa sad se maćuhice sade da cvatu u proliće. Metnit ću ih tamo pred kuću nek se vide i s ceste i s pendžera.“

„A kako ću znati tko je Slava?“

„Znat ćeš.“

Stvarno, čim sam vidjela nizove šarenog cvijeća, znala sam da sam na pravom mjestu. Razgovarajući sa Slavom, objasnila sam „čija“ sam. Kao i u svakom malom mjestu, njoj je to bilo dovoljno da zna svašta o meni. Pa i ono što ja ne znam. Baka joj je stara „mušterija“, kaže:

„Vidiš ti kako ona ima vjeru u sutra. Ne sumnja da će u proljeće gledat' maćuhice“.



Slikala: Nova Gradiška, listopad, 2017.

Dok sam se vraćala, razmišljala sam o nesalomivom duhu. Puno je toga prošla svih tih godina, dobrog i lošeg. Teškog rada i teškog života. Rijetko je bila nasmijana, ali je uvijek bila pozitivna. Kada sam stigla, s maćuhicama, kao da je naslutila moje misli. Rekla je:
„ Vidiš, sinko, danas sam se probudila i ne boli me jako. Bog je htio da još budem na zemlji, pa šta ću ja onda nego radit šta i uvik-sadit cviće. A šta će bit, bit će.“ Uzdahnula je, malo šutjela, zatim pogledala prema gore.

„Razmišljam ja i kako ću pred dida gore“. Djeda nema već petnaest godina.

„Spremila sam ja svoju smrtnu robu, samo mi se čini da mi je ona bluza tamna. Obucite mi onu šarenu, did tu voli. I one svilene čarape.“

I shvatim u trenutku da je ta ljubav još tako jaka i mlada, a on njoj vrijedan truda. I da to nju čini sretnom.
Tu sam večer legla s radošću i iščekivanjem novog dana.

Par fotografija iz Nove Gradiške:


Šarenilo s tržnice

Upravo su postavljali ulični šah, uskila s pozornice koja je postavljena na glavnom trgu:



Malo bundeva :))

Nije gorčina prevladala.
Sadim maćuhice :)

Bravo za tebe i baku ;)

I za tvoje fotke ;)

Sviđa mi se kako baka razmišlja o životu. Zna ona, ne treba se bojati smrti. Treba živjeti.

Nego, baš su ti dobre fotke! Kao da sam bila s tobom na tom placu :-)
Živim u malom gradu pa dobro razumijem tu atmosferu na placu i gradskim ulicama. I to da se svi znaju... Ima to svoje draži, mada ponekad poželimo pobjeći tamo gdje nas nitko ne zna. Odem i ja... često. Dok hodam ulicama velikih gradova nitko me ne pozdravi, ne mašu mi ljudi s druge strane ceste. Brzo mi to pođe nedostajeti... :-)

''Novi dan, nova srića'', ko se toga nebi sića!
To se nauči od malena, a važi do posljednjeg daha :)))

Pa ajmo u novi dan, pun sriće i radosti, bez imalo sumnje da će baš tako i biti :)))

"vjetar se vezat ne može" tako bi ja danas opisala moju baku..,i sada, kad me ulovi tuga ili umor, sjetim se te volje i energije i pokrenem se
Idemo u novi dan :)

Macuhice mogu opstati cijelu godinu,

meni srecica poput travnjaka uz zivicu opstaje, a bucice su tak zivopisne, ma milina :))
Jesen je predivna u bojama :)

Vidis, svi se mi vracamo, i po nekoliko puta odlazeci :)

Pozdrav svima :)

Tee, hvala ti lijepa :)

Cro, meni se to sviđa što te ljudi pozdravljau. I kako neposredno razgovaraju, za čas se s nekim nađeš u razgovoru. Malo to nedostaje u Zagrebu, ali opet kad si dugo u nekom kvartu, pomalo to sliči tome. :)
Istina, malo je previše za moj ukus što znaju SVE o meni :))

mazo, i ja vjerujem da će biti :)

alis, kavica i sunce, i baš je dobro :)

cyberlady, ja se još učim o vanjskom cvijeću :), a jesen je stvarno prekrasna u bojama. A vraćamo se vjerojatno što nam je tu ipak dobro :)

Lijepe slike, lajk.

Hvala, jimi :)

Uz sve to sto se dogadja oko nas..sve te miljarde ljudi..svaki sa svojim problemima, zeljama, manama..vrlinama..ljubavima..sitnim i velikim mrznjama. Pa onda neke velike pohlepe..strahovi..moci..nemoci..ugrozavanja, ratovi..unistavanja...

Kad se stisnes u ono toplo, svoje..naravno, ukoliko ga imas... ona sva velicina nabrojanog..mnostvo ljudi..mnostvo svemira..mnostvo onog crnog, praznog prostora izmedju zvijezda..galaksija..svemira.. sve je to manje bitno.

Jer ... svjetovi dolaze i odlaze...svaki u svojem vremenskom toku. A nas..onaj najmanji..je najveci! Samo nas. I njega treba cuvati. Jer to je ono sto jesmo i zasto jesmo.

Sto si vise svjestan velicine svega oko tebe, to ti manje treba i to si manji.

Hvala na lijepom postu. Pozdravi baku :)

Bakljice ;)))Mene su bundeve (tikve) osvojile na prvu ;)

Baki...fotke su krasne...boooje ;))

Male sredine su u svakom slucaju mirnije i pune topline za razlilu od velikih gradova.
(vec samim tim jel nema tranvaja....jarca mu ;)...)

E da mi je malo tog ne salomljivog duha od tvoje bake...
Pozz tebi i njoj...;)

peemp, hvala ti na ovom krasnom i sadržajnom komentaru :).
Dao me je na razmišljanje. Slažem se.

Bezi, pozdravi i tebi i hvala :).
Ma mislim da taj duh imaš i ti, tako barem zračiš. Mirno i stabilno :)