Ručkić krčkić

Eh, ovakav zauger kao sa slike živio je s mojom obitelji desetljećima. I blogme je zaugao sve živo, od mačjih dlaka, raznoraznih mrvica, sve do građevinske prašine. Ne sjećam se kako je skončao, ali sam ziher da sam već bila na pragu sredovječnosti kad se to desilo. Možda i nije uginuo, nego sam ja donijela neki noviji (i lošiji).

Ali hladnjaka sa slike se živo sjećam! Naš je bio još malo stariji model, onakav zaobljenih rubova, ali sa sličnom ručkom. Taj nikad nije umro: živio je s nama, uporno i dosljedno, sve dok majci nije dokuferio pa ga dala nekome za vikendicu, gdje je vrijedno nastavio svoju životnu misiju. Mi smo onda kupili novi (i lošiji), ali i taj je potrajao.

A ja sam u kratkom vijeku svoje neovisnosti, točnije, tijekom 5 godina od majčine smrti, uspjela skuriti 3 (tri) zaugera! Sva tri fina, 1 Panasonic, 2 Electroluxa. OK, dva su skončala zbogradi zidarske prašine (kaj, valjda bih trebala kupiti profi zauger da imam za tu i tamo koju tiplu?), a ovaj zadnji, kupljen s oznakom "Za kućne ljubimce" i nekakvom turbo četkom, koja se baš i nije iskazala (još uvijek je najbolja ona Brisko spužva na štapu - to malo navlažiš i skupiš sve!), zamalo je skončao upravo zbog vlastite namjene: začepio se mačjom i psećom dlakom. Ajd, bilo je i nešto sjemenki od papigice. A valjda i ponešto prašine.

Kad je izdahnuo, u navali jada i bijesa smjesta sam internetom naručila novi, ali sad jeftilen, Vivax, na vodu. Stigao je u roku odmah, valjda prvog radnog dana (čistim vikendom) i fakat čestito odradio posao: vidiš to kad ideš baciti vodu - e, nisam je bacila u zahod, nisam se usudila, da ga ne začepim, nego sve to fljus u dvostruku vrećicu pa van u kantu.

U međuvremenu, analiziram ja izdahnuće finjaka i mislim si, ček, zakaj je on meni signalizirao punu vrećicu, a bila je poluprazna? I tak malo proroštam po njemu onom starinskom sajlom za otčepljivanje vodovodnih cijevi - fakat, gruda u njemu! Danas ga uzmem, hebga, skupo je ipak bar po nečemu bolje (ima dužu žnjoru, jeftilen stalno moram preštekavati, može se regulirati jačina usisa, a jeftilen sve istom snagom, pa ajd čupaj iz njega zastor, npr., i tsl.) i dok sam ga sklapala, zapazim u dubini cijevi JOŠ JEDNU GRUDICU! Niš, uzmem ručku starog strganog partviša i ožeži! Ispalo. Zauger radi. Boravak i kuhinja sređeni. Baš me zanima hoće li preživjeti i ostatak (kojeg ima više).

I viš, sad sam otišla u kuhinju po čašu crnog vina i malo mi se prolilo po 30 (!!!) godina starom plastificiranom stolnjaku. TRIDESET GODINA! Blogme, da, toliko. Imam još dva vršnjaka mu. Svi kupljeni u Nami. Neki njemački, moš ih prati u vešmašini. OK, bar desetljeće su preležali u ladici jer se mojoj staroj nisu sviđali, ali 2 desetljeća su u uporabi. Vidi se da nisu novi, ali još uvijek su bolji od bilo kojeg novog. I izdržljiviji.

I tak... I ja sam vjerovala u neovisnost. Državnu. U svoju vlastitu se još uvijek ufam. Glede ove prvospomenute, kaj smo dobili? Puno manje tržište, puno manju kasu, a podjednako, ako ne i više, korisnika. Kaj napraviš, ako išta, nemreš prodati, unatoč svim mogućim EU beneficijama, koje, eto, baš i nisu za sirotinju bez čestitog marketinga, sa susjedima smo posvađani, osim s onima koji nikad nisu naučili reći "h", pa su najveći Rvati po korištenju, a nikakvi po uplatama.

Sad kupiš švedski Electrolux, jer ti Švedi nekak ulijevaju povjerenje, ta njihova socijalna država baš dobro djeluje, ali zaugeri za kućne ljubimce su im zakurac, ja bih radije Slobodu iz Čačka, to je za ovakve poput mene, za grube radove, za krupne mrve... E nemere, pa uzmeš Vivax, koji se reklamira kao hrvatski brend, ali jock majci, ovaj moj je "made in Turkey", a servis je lokalni i iz druge ruke (susjedine) znam da je isto zakurac, prema tome, koliko traje - traje, a kad crkne, bacaj, recikliraj, ni ne pomišljaj na popravke!

I to bi bilo to u ovom javljanju... Imam još 50-ak kvadrata za pozaugati. Pa tko živ - tko mrtav!

nije to jugonostalgija nego agramernostalgija , k.rac bi znao što je zauger da nisi stavila sliku---

A hebga, kolega Riječanine, ako Dalmoši mogu napisati npr. "ja saN", onda mogu i ja po svojem, kaj ne? Ili regije više nemaju legitimiteta, nego samo cjelina, i to bez "h"? ;-)

jebote odmah grizeš nije bilo kao napad
boli me kako ko govori dok razumijem , kad ne razumijem pitam
da nije bilo slike pitao bih

agram je regija ? :)

Preživjeli! I zauger i ja! :-D

Pa, na Njuškalu se čak vodi kao županija, RI.

Još uvijek me drži ideja odlaska iz Agrama. Naravno, nemrem nekam gdje je uglavnom HDZ-ovo biračko tijelo, tak da mi na izbor ostaju Istra, Rijeka i okolica i Varaždin. A klima kakvu trebam za zdravlje je baš tam gdje ne znaju reći "h"!!!

vidi to ti je stvar percepcije , znamo mi za H pogotovo na početku imena ali ne smatramo to nešto bitno da moramo naglašavati , to se kod nas smatra normalnim npr kao dišanje ili uzimanje tekućine ..
bar u okruženju u kojem se ja krećem ..
a klima , naginjemo sve više atlanskoj a mediteranskoj :)

Moj Obodin sa Cetinja zivio 30 g doma, sada 10 g na vikendici i jos nije umro."A kad će ne zna se".

Nešto je stvar percepcije, a nešto je, blogme, i iskustvena činjenica. Ja bih se, npr., mogla identificirati s ovima kaj ne znaju reći (ili ne smatraju bitnim reći) "h", jer sam po ocu Hercegovka. A da su mi iskustva s dotičnom MANJINOM u mojoj državi bila pozitivna, to bi bilo piece of cake, jel' tak? E nije! Zato si sad mislim da bih mogla na sljedećem popisu stanovništva biti Mađarica (po djedu) ili Talijanka, možda i Čehinja (po baki). Dok ne odlučim, moja iskustvena percepcija s čeljadi koja bilo koji glas smatra nebitnim iz ovog ili onog razloga uzrokuje moj krajnji zazor prema takvima i maksimalni mogući odmak, kako fizički, tako i psihološki i svjetonazorski. A posljedično i jezični. Jer ja gotovo savršeno vladam standardnim hrvatskim jezikom. Kad hoću ;-))

Ziks, ja svoje još ne mogu prežaliti. Iako me uvjeravaju da su nekompatibilni s modernim štekerima i da bi me vudrila struja, ali... ah!

Evo, sad se ručkić krčkić, a ja na blogić. Ne trebam ništa bar trifrtalj sata. Osim njušiti. Ako nanjušim da gori, e, onda valja dodati malo tekućine.

Viš, kontakt s drugim ljudima trebamo (i) zato da bismo uvidjeli vlastitu domišljatost: neki dan pričam sa svojom mladom prijateljicom i ispadne da sam ja majstorica za jela "sve iz jedne rajngle". Ona je poletnija i preciznija od mene, ali zmaže ne samo niz lonaca, nego i kuhinjskih pomagala, što je meni osobito mrsko (draže mi je rezuckati pomalo nego čistiti sjeckalicu, npr.).

I sad se njoj ne da kuhati. Sin nije kod kuće, ona na sendvičima. U noći s četvrtka na petak mi je užasno pozlilo, ono, rigoleto maksimalis, i okrivim ja svoju sarmu, koju sam radila na masti, samo zato jer više nema Bille i malih pakovanja pa sam uzela neko ogromno... I dođe mi ona prošetati Dušku, jer ja nemrem stajati na nogama od iscrpljenosti, a meni žao sarme, skuhala za par dana i velim ja njoj, čuj, ako te nije strah... Ma, nisam ni dovršila rečenicu, viče ona "Hoću!!!" Samo da ne bi morala kuhati.

I fakat joj niš nije bilo.

I tu me hvata nostalgija, za tom našom nekadašnjom skromnošću... Kajaznam, mi nismo bili sirotinja, ali blogme ni blizu lovašima, stalno se nešto šparalo, pretakalo iz šupljeg u prazno, a bilo nam je normalno živjeti uz određenu dozu nekomfora. Nikad se nije grijao cijeli stan, na primjer. NITKO u našoj zgradi nije grijao cijeli stan. Perilica za suđe je bila samo za jako velike familije. Meni je to dan-danas tak ucementirano u vijuge, premda sam si obećala jednu kad prestanem biti "house poor", tj., kad prodam ovaj stan i odahnem od kredita i režija; ako se to ikada desi. Dao blog! ;-))

Evo, cijelo ovo ljeto sam jamrala zbog vrućine, a u mojem stanu, samo u JEDNOJ prostoriji, temperatura max. 27 celzijevaca. I sad bih ja klimu (a imam 3 ventilatora i mobilnu klimu), jer "nema smisla hladiti parcijalno", jel... I zato jer mi je klaustrofobično stalno imati zatvorene prozore, pa bih ja luftala i onda plaćala struju za rashlađivanje, a kakti "živim skromno".

I sve si mislim, sad su najveće Hrvatine ispali baš oni najskloniji konzumerizmu: sjećam se svoje šulkolegice iz osnovnjaka, ona je rođakinja jednog čuvenog Hrvata s obiteljskim pedigreom Golog otoka i raznoraznih zatvora, kasnije i ministra u (naravno) HDZ-ovskoj vladi - e, taj i ta njegova sirota, progonjena familija su redovito hodočastili u Trst i Graz, ali nju ne bi poveli, nego bi joj dali u nasljeđe svoje iznošene krpe. Ta je mrzila Jugoslaviju iz dna duše, skup s Hrvatskom u njoj, i životni cilj joj je bio doći do neke zemlje s boljim asortimanom robe široke potrošnje. I uspjela je, udajom. Mislim da se ta nikad neće razvesti, iz čiste frke od hrvatskih polica u trgovinama.

E, a najljuća neprijateljica i objekt zavisti bila joj je jedna druga, koja mi je kasnije bila kolegica na faksu, također pedigre, također ministarstvo, također HDZ vlada, ali pride i vraćeno vlasništvo jedne od najvećih hrvatskih tvornica, još od prije Juge, pa u njoj, a sad se klima, naravno: Ta je za robu znala potegnuti i do Beča, ti vrapca! I nije nosila naslijeđeno.

Onda bi ova moja, sirota, vješta u ručnim radovima, saštrikala veste po mustrama iz njemačkih žurnala, a s naslijeđene robe prišivala markice Bennettona ili Lacoste. Ahjooooj... I to su ti sad da ne velim kaj... Neke utjecajne face, da budem pristojna.

A kae najsmješnije, baš sam nedavno na FB-u gledala gdje je ta moja pletilja, nismo se vidjele desetljećima... I nađem ju, a među frendicama joj je ta najljuća neprijateljica. Ne ja. :-D

E kako se nekad bolje sisalo e
A bice da onda i sise bile bolje e