ima boga

Rođen sam u FNRJ 1952. g.
usput rečeno povijest kaže da je to bila najžešća godina gladi,
odrastao sam na selu, bez oca (poginuo u saobračajnoj nesreći 1957.g) sa majkom udovicom i troje braće, pardon, dvije sestre i brat, ja najmlađi.
Podstanari na selu, bez zemlje, u socijalizmu oduzetoj kući bogatog seljaka ili kulaka, kako već tko to zove danas.
Oca jedva pamtim, tek tui tamo po nekim sekvencama iz djetinjeg života, ali majku pamtim po ostvarenim djelima, kao npr. trebamo ići na izlet a ja nemam u čemu a ona mi kaže ne brini i cijelu noć provede šijući mi pravo pravcato odijelo od jelinje kože(imitacija) i ja sutradan mogu otputovati kao normalan svijet oko mene.
Nekoliko puta sam kao osmoškolac bio na moru na oporavku, jer društvo je brinulo i za nas koji nismo mogli sami priuštiti si neke blagodati.
Kao srednjoškolac upijao sam komunističke ideje kao spužva, postao član SKJ-SKH već sa 16 godina, bio dobar učenik, društveno angažiran i aktivan i na kulturnom i na političkom polju.
Razočaran delegatskim sistemom samoupravljama napustio sam proizvodni sektor rada u tri smjene i otišao na studij Ekonomije u Rijeku, gdje sam se prvenstveno zaljubio u more i mediteransku klimu i uspio završiti i diplomirat prvi stupanj Ekonomskog fakulteta- odjel za industriju i apsolvirati drugi stupanj istog fakulteta sa 57 položenih ispita, ali nikada i diplomirati).
Uspio sam i odraditi 27 godina radnoga staža prije no što me je ova naša nova država poslala u mirovinu sa devedeset postotnim oštečenjem organizma, ali bez prava na tjelesno oštečenje jer nije nastalo od rada već od bolesti. To što sam počeo poboljevati nako saobračajne nesreće doživljene na poslovnom putu očito se nikoga u nesamoupranoj, Hrvatskoj ne tiče.
Razvod braka, poremečeni odnosi sa djecom, rasprodaja imovine itd. itd, depresija, šečerna bolest i ostalo, jebe se svima za bilo što od toga. Snađi se druže!
Kao i sve ostalo preživjeti ću ja i ovo, kao nekad NNNI osim više sile, a gle čuda: i ljubavi se nadam, nekoj neočekivanoj a pravoj, jer ja to zaslužujem.
Amen!

Fulao si i šefa i stanicu, nit' te je zakačio II. svjetski rat, niti onaj 91.
A štaš' sad, jedino rješenje ti je da se dobro udaš :)

sokić mamo
oš se udat za me?

Hvala ti što si podijelio komadiće života s nama. Očigledno je da si imao težak život, ali nekako si mislim.... Tko od nas nje? Puno je ružnih i tužnih priča iza ovih nickova. Možda svi mislimo kao i ti, da zaslužujemo neočekivanu i pravu ljubav, a imam dojam mnogi od nas nisu spremni u tu ljubav dati neopterećenog sebe, ući u novu vezu bez sranja koje nosimo iz bivših veza. Jesi li dobro otresao blato sa svojih cipela prije nego si ušao u novi stan? Ako nisi... bojim se da će ti i nada biti uzaludna. Vremena je malo, dobrih ljudi još manje, a srca spremnog na iskrenu ljubav najmanje....

Neću.

e to je jedna strana medalje... ali uvijek postoje dvije.....pa napiši jednom sve što je bilo lijepo i dobro....a bilo je togaaaaaaa