Laprdanja starog prdonje.

Svi su ovih dana pričali o Lennonu glede njegovog rođendana, pa je i ovdje spominjan u dobrom i lošem kontekstu.

On, manje ili više, pripada generaciji mojih roditelja. Ljudima rođenim u ili oko drugog svjetskog rata.
Ti ljudi su u nekim stvarima bili daleko grublji od moje ili mlađih generacija, a s druge strane bili su međusobno povezani daleko
snažnijim silnicama nego li mi.

Moji roditelji su se tukli, kao i večina roditelja mojih generacijskih prijatelja.
Sjećam se kako bi to uvijek bilo traumatično za mene i već kao djete sam se zakleo da se nikada neću potući sa mojoj partnericom.
No istovremeno sam svjedočio silnoj ljubavi i brizi koje su moji roditelji pokazivali jedno za drugo. Takav je bio njihov život.

Svjestan sam da je moj svijet sasvim drugačiji od njihovog svijeta. Način na koji sam odrastao, filozofija koja me oblikovala, prijatelji, ljubavi, odnosi, mediji, tehnologija ... totalno su drugačiji od svijeta u kojem su oblikovani moji roditelji i njihova generacija.

Mene silno iritiraju osude ljudi koji su odavno mrtvi, bilo da se radi o političarima, glazbenicima, privrednicima ili jednostavno našim roditeljima.

Meni je tužno kada ljudi govore ružno o mrtvima, jer valjda da govore o sebi nitko ih ne bi ni slušao.

Ostavimo mrtve na miru i uživajmo u onom lijepom što su nam ostavili, ružno zaboravimo kao što zaboravljamo svoje ružne trenutke i poteze.

Ak' si ti 57 godina, kak ti piše u profilu, ona je John Lennon vraga generacija tvojih roditelja:)
John Lennon's muzika je moja muzika.
A ja sam 69.

Sjećam se diskača, negdje kasnih 60' i ranih 70'.
Skoro sva najbolja muzika je stvorena u to vrijeme, sva događanja (Woodstock i sl), su se dogodila tada, naravno širom svijeta u Americi, a naročito Engleskoj.

Bila su dva disko cluba, jedan u Braće Kavurića ulici (danas Hebrangova) No1 i poslije Saloon.
Bila sam kuhana i pečena tamo.
Jedina razlika od onda i danas je u cigaretnom dimu, onda si ga mogao rezati nožem, a danas, pretpostavljam, ipak nije tako.

Što se tiče ostalog, u pravu si, bilo je puno grublje, bez ikakvih ljudskih prava.
Otac (najčešće) prebije obitelj i ...nikom ništa, nisu se htjeli pačati u 'obitelj'.
A prebijena žena i djeca, opet, nikom ništa.
Silovanja je bilo, jer su muški vladali, i žena je sama to tražila, bila u braku ili ne, šta ima hodati u minici i šta u to doba noći.
Dobila je, što je tražila.
Danas je samo mrvicu bolje u Hrvatskoj, ali u Americi je puno bolje.
I ovdje ima silovanja, ali kad ga uhvate onda je je.o ježa.
Ne kao kod nas, da dobije uvjetnu kaznu.

Ipak mi je bolje živjeti dana, sve u svemu. Iako ima neke romantike u prošlosti, bilo je okrutno.

Juicy, ne znam za tebe.

Ja sam 60. godište, moja mama 40., tata 35. Jonh Lennon 40.

I jel on generacija mojih roditelja ili nije?

No poanta nije u generacijama, niti u grubljim vremenima.
I ja kao i ti volim ovo vrijeme u kojem sada živim. Za mene su i šezdesete i serdamdesete i osamdesete jednako lijepe baš kao i ove
godine, jer je ta ljepota u meni, ne u vanjskom svijetu.

No postoje ljudi koji žive u proslosti i sude o njoj iako vrlo često nisu ni živjeli tada.
To je poanta mog posta.

Svako vrijeme ima svoje breme.
A na nama je kako cemo se u svemu tome snaci...