Ne zelim pricati o smislu

 
(kad jednom krenes nemosh stat...)
tako je njezno i tako lijepo kad te tkogod utjeshi, kad ti moze dati ono sto trebas od njega. poput sasvim uobicajenih poruka za rodjendane, i svega toga tomu nalik.
i da, znam. svoju gresku, da. okrenuti se protiv svoje uloge, ono je sto cini moj pad. u trenutku kad trazis, ne dati, to je igra. kraj igre je odigrati svoju ulogu. do kraja.
(hvala na tom nauku, idem sad castit ... )
jos ostaje dvojba kako cu znati, kako cu vjerovati da se ne igram. uh, podsjeca me na neke trenutke ovog dopisivanja, one u kojima je balansiranje vlastitim mislima bilo jako osjetljivo... jednom sam uspio, mozda cu i ovo ?