Svitci s asfalta

Anna Paik, "Pismo"

Naiđeš tako na tuđa stara pisma i, unatoč nelagodi, pročitaš ih. Ljudska znatiželja je iskonska, ta potreba gurnuti nos u „tuđa posla“. Evo i blogovi. Utaže tu našu žeđ za poniranjem u tuđe glave i srca. Čitaš tuđu intimu, tražiš ju između redova. Nekad ju i izmišljaš, nadodaš, nakitiš.

Nisu li poznate i objavljivane prepiske poznatih, njihovi dnevnici, ljubavna pisma? Biografije sa svim prljavim detaljima. Nije li to prihvaćeni trač? Navodno nitko od nas ne voli tračati. Svi gledamo „svoja posla“ i osuđujemo one koji „guraju nos gdje mu nije mjesto“. Ili gdje je granica između trača i.. nečeg drugog?

Imamo svoje mišljene o pročitanom, viđenom, onom što smo čuli. Prosuđujemo i osuđujemo – „Ja ne bih nikada tako“ ili „postupili su kako treba“. Razumijemo sudionike ili ne.. nije ni bitno. Poanta je da svaki puta kad pričamo o drugome, pričamo o sebi. Kako često komentar zabludi, ode u nekom drugom smjeru, otputuje.

Društveni mediji donijeli su našu intimu na pladnju, svima. Nikada nismo bili izloženiji, prikazani i prokazani. A opet, nikada nismo bili tako udaljeni jedni od drugih. I ta nasmiješena lica s putovanja, selfiji, torte, djeca, životinje… Dekoltei, stražnjice, torza, mišići. Haljine, cipelice, torbice, noktići, auti, motori. Moja frendica i ja. Moj dragi i ja. Moj pas i ja. Slučajni prolaznik i ja. Katedrala i ja. Slapovi i ja. Ja. Opet ja. I ja. Ali nisam ja.

Nema tu onog sadržaja kakvog su pisma čuvala. Čovjek čovjeku. Misli pretočene u slova. Nekad su tekle lako, u jednom dahu. Nekad su zapinjale. Naročito kada je bilo teško reći, to što se napisalo. Nema delete, copy-paste, undo. Tu je sve rečeno iz prve. Iz rukopisa se moglo pročitati ono što se nije moglo čuti u glasu. Imamo whatsapp, viber, skype, messanger; lol wtf?! Idk, yolo, :) , :D, XD. Opet zalomi se i da današnjem svijetu da se ljudi pronađu i dopisuju modernim pismima – mailom. Ima to draž. No, rukopis je bio osoban, svojstven, jedinstven. Možda su mi najljepše riječi i najdublje misli upućene baš napisane.

Kad smo kod rukopisa, pade mi na pamet jedan doživljaj. Prošlo je dosta vremena od tada, u antikvarijatu sam prelistavala stare knjige, iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Iz čiste znatiželje. Listala sam neku s poezijom, ne sjećam se više čije su pjesme bile. Na jednoj stranici je uz tiskani tekst, bio nečiji zapis. Pisan onim starinskim kićenim rukopisom. Stihovi, kao odgovor na stihove iz knjige. Mislim da su ti stihovi bili od tog davnog zapisivača po marginama. Tada nije bilo pametnih telefona s kamerom da ovjekovječim to djelo. Sjećam se da sam danima u glavi o tome razmišljala i zamišljala autora stihova. Jednom je bio sušićavi student, drugi put dokona domaćica, treći put.. Opet se vraćam na početak ovog zapisa – ljudska radoznalost. Negdje sam pročitala da knjiga sadrži duhove svih koju su je čitali. Vjerujem da ima istine u tome.

I, evo, i u ovom su zapisu utkani djelići mene. Sad što jesam ja, a što bih htjela biti, eh, tko bi znao.

---
Link na stranicu gdje korisnici na novi način stvaraju motive klasičnih likovnih djela fotografijama. Link
Možda nekoga inspirira na vlastiti foto uradak :).

nisu društvene mreže niš same po sebi stvorile, nego ljudi koji imaju potrebu biti vidljivi, pa i emotivno, drugima
prije se sve to isto prepričavalo preko plota, danas ode dalje virtualom

a zakaj sve to, zakaj netko ima potrebu da se emotivno skine ispred stranaca i intimno razgoli, nemam pojma
znala sam reći da, grubo zvuči, nikad mi nije bila draga emotivna prostitucija pod krinkom otvorenosti prema drugim ljudima

dan :)

koliko to nešto samo naše, a dostupno svima, podstaje i bezvrijedno?

To je nepristojno!

Radoznalost treba zadovoljiti zanimajući se za svoje probeme (njihovo riješenje).

meija, nemam ništa protiva ukoliko netko želi nešto dijeliti. Kada je to njegovom voljom. Svatko za sebe zna najbolje.

Sad, možemo reći da to ne čitamo,ali nam se ipak možda zalomi.

A što se vrijednosti tiče, ne znam. Ovisi koji su kriteriji vrednovanja. Ako intimi vrijednost daje tajnost, onda je obezvrjeđivanje. Ako joj daje nešto drugo vrijednost, onda nije. Opet sam za ono - svatko za sebe zna.

jimi, jadra nije tema

darth, nepristojno je, istina. A znatiželja se može zadovoljiti baveći se nečim.

jimi...ja sam ti jucer napisao da mene ne spominjes u svojim komentarima

sigurno opisuješ sebe....nikoga drugoga...

sve mise čini da buš išao na ignore..:))))

kod mene ideš na ignore....hahaha...

to je sigurno....

Što je ovo?! jimi , ti se na svom blogu obračunavaj s kime hoćeš, na mojem ne dozvoljavam
Na ovom se drži teme razgovora

ajde jimi prestani se glupirati...dosta je toga bilo...stavio sam te na ignore:))))

Evo i kod mene

Nemaš mjeru

Poz Baki...:)
Volim procitati stara pisma...vec dugo nisam ali sada si me ti podsjetila a i duge zimske veceri su ko stvorene za malo vracanja u proslost.
Uz sve ovo sta nam je danas dostupno u ovoj modernoj komunikaciji, meni je prava radost kada mi netko posalje razglednicu ili cestitku....
i sama to rado napravim, da se javim na starinski nacin.
Cestitati nekome nesto sms-om ili poslati cestitku je neusporedivo.
(kao da saljes dio sebe)

razgolititi se...pred sobom? pred drugima? u čemu je problem? u onom tko to čini sigurno nije! u drugima koji vire, koji kidišu, koji sude i prosuđuju? hm... o da, i te kako! ddakle, nikad mi nije bio problem pročitati i zavirit (javno) u svoju ili tuđu (dostupnu) intimu...no uvijek mi je bio problem zašto drugi imaju potrebu prosuđivati, osuđivati...moju (pa i objavljenu) intimu? jer, samim time ako je nešto objavlljeno ne znači da je za prosuđivanje. tolike knjige govore o događaju i intimi...iz prve ruke! čitajući je, to je tek naša spoznaja iz druge ruke!

ne razumijem meijo zašto bi čitanje neččijeg zapisa bilo nešto bitno drugačije nego li npr čitanje ljubavnika lady chatterly? vidiš, nikome ne pada na pamet da sudi i prosuđuje lawrencea zato kaj je napisao tu knjigu...danas barem? iako u njegovo doba to je diglo prašinu. silni puritanci kojih ima i danas i danas dižu buku oko najobičnijih ljubavnih i erotskih priča i pričica. sude o nečijem moralu zato što čitaju tj. saznaju iz druge ruke...osobito ovdje na iskrici ima toliko "pravih" koji se uporno trude zabadati nos u "krive"...pače, obično ako nemaju svoj život sude o tuđem...po svojoj mjeri. dobro si to opisala bakljo..rekla bih čak da si dirnula u osinje gnijezgo?

Bakljica :))) Mmmmmmmmm :) Još kad možeš nešto nacrtati u kut pisma,pa biraš boju papira :)) Divote...Meni je bilo to divno doba, posebno doba mojih roditelja...oni su pisali divna pisma. Jedno njihovo čuvam...moj tata pisao mami dok su ofirali..nikada ga nisam pročitala, samo ga čuvam. Bio je izvrstan crtač, pa je početak ukrasio . Ahhhhhh...:) I čuvam čestitku koju je moj tata mami poslao kad sam se rodilaaaaaaaaaa...:)

ovdje sam doživjela kanonade bijesa,, omalovažavanja, vrijeđanja, cipelarenja od ljudi koje uopće niti poznajem niti oni mene poznaju? ali su sudili i prosuđivali o drugima i smatrali se pozvanima? jer, aako ja pišem o sebi i svom životu...svojoj intimi..pa ak su to i moje prljave gaće...moj zmazani veš..tko sam ja da sudim bilo kome? o bilo čemu što se mene ne tiče? drugo su javne osobe koje podliježu javnom sudu, no i tu valja biti oprezan. ljudi često zabadaju nos u tuđe živote upravo iz isprazne znatiželje, dosade, nemaštovitosti, nemuštosti...dakle, vlastite praznoglavosti i isprznosti..pa onda smisao nalaze u osuđivanju svih koji su drugačiji. tako je ovdje notorno da žene i muškarci koji su prilično rigidni i katolički zadojeni uglavnom ne mogu razumjeti žene i muškarce koji su slobodni? eto, npr ista ta meija mene je oglasila promiskuitetnom temeljem mojih literarnih zapisa (abeceda)...jer za nju je i njezin svjetonazor nepojmlljivo da npr (činjenica koja to nije tj upitna je i samo floskula koja je poslužila za blogove) žena ima 30 partnera? ista ta (ili slični muškarci) mislit će da je ppoželjno da muškarac ima 30 partnerica? ja se vidiš nikad ne bih upuštala u to što je kome dovoljno, previše, premalo? ja znam što je meni dobro i poželjno...potrebno!

kad sam imala intimnu eskapadu prije godinu i nešto...istina, nije bilo baš llijepo pisati o jednoj osobi (iako je to bila istina)...ali kako obično ljubavni jadi završavaju svađama...prljavim rubljem...ljudi (većina) ovdje se povukla i čitala...al nije komentirala. pače, smatrali su da nije umjesno petljati se med ljude koji su emotivno involvirani. no, bilo je nekoliko blogerica (pam, aneračica, i još nekolicina) koja je upravo u slast i mast razvlačila i povlačila neke svoje paralele, zaključke, razapinjanja i ostala cipelarenja? bio je to njihov obračun samnom...na prilično jadan način. ja sa svojim tim bivšim i danas pričam posve lijepo...a njih više ovdje nema? no ostao je ružan trag...ružne riječi...koje su u stvari govorile o njima!

a pisama..i danas imam jako puno pisama koja sam pisala svojoj velikoj, najvećoj ljubavi...s vremena na vrijeme ih čitam, neka ponovo i objavim...i to je blago...trenutka, čovjeka, žene...nikad neću pročitano i tuđe pismo smatrati nevrijednim, neću ga gledat kao neki sudac...već samo kao svjedočanstvo u vremenu i prostoru...nekih ljudi, nekih događaja...jer, ljudska je tragedija samim time što dolaskom na svijet zna da mora i otići! kako...koliko...zašto...hm...umrijet ćemo bez odgovora. neka pisma su upravo to...odgovori! univerzalni ljudski...jer kak reče markuze: ono što je doživio jedan čovjek, doživjeli su svi lljudi!

isprika na tolikim komentarima ali rijetko imam priliku ovdje pročitati tako dobar tekst...koji upućuje na razgovor...na promišljanje...pitanje je uopće koliko se ljudi danas vraćaju izvornom čitanju knjiga? ili barem listanju...ovdje su mi se izrugivali i tome što često rabim i navodim rječnike...klaićev, anićev....pravopis a u biti vrijedimo onoliko koliko smo pročitali...sebe...druge. ono najbolje u stvari trebaa ostaviti za sebe...i ova ti je dobra...duhovi knjiga koji su ih čitali...jer svatko od čitača na svoj način dožživljava i proživljava...a jedino autor zna što je rekao ili mislio reći. uvijek mi bilo smiješno kako su nas u školi učili floskulom..što je pisac htio reći? pa otkuda mi to doista znamo? možemo nagađati...možemo misliti...al ne znamo? jednako tako i svaki autor koji izvodi glazbeno djelo nekog autora...to čini tako kako čini. kako je to autor htio, zamislio....uf...vjerojatno bi se tako puno i često zeznuli u toj nekoj prosudbi? eto, mnogi i za ove moje komentare misle da su isforsirani...da su pristrani...ali to sam ja! a tko sam ja...patuljci pojma nemaju! tnx tebi koja ipak s vremena na vrijeme odškrineš neka vrata...zaviriš...proviriš...to je taj tvoj djelić na kojem sam ti zahvalna

Nebi se stel mesat nit u necje uspomene nit privatnost al ta pisma se bitno razlikuju od nekakvh zapisa, pa i ovih bloskih.
Pisma su ipak osobni razgovor dvoje ljudi, nisu javni zapisi iako to sa protokom vrimena mogu postati.
A ono sto javno objavljujemo pa i nase zapise na blogu, jer blog je javan prostor, sve je to podlozno kritici, pohvali, preispitivanju svake vrste, ovisi kako tko od citatelja to shvati i prihvati.
Uostalom tko zna koliko je ljubavnih pisama upucenim dragoj osobi naislo na odbijanje, izrugivanje ili tko zna sta vec.
Dakle sve je to normalno, netriba se nervirat radi tog.

pisma....
jeben mu...kak čovjek zaboravi na dijelove svog života....
sjećam se jednom kad sam napisao pismo curi koja mi se sviđala...koja je išla u drugu školu....promjenio sam joj prezime...ne na bolje...nisam nikad dobio odgovor...
mislim šesti razred...ili peti...
druga...iz zagreba mi je poslala u pismu uvojak svoje kose...baš je bio uvojak....kružnica zlatnih niti promjera pet šest centimetara....čuvao sam ga desetak godina...
te godine...viši razredi osnovne škole su me maknuli iz trave,živica, blatnjavih lokvi....tu sam valjda počeo stariti.....
U srednjoj školi sam pisao pisma sam sebi....dnevnik...koji sam nakon par godina spalio....nikad ga nije nitko pročitao...tri debele A4 bilježnice.....ko zna...možda ta pisma nisam niti ja pročitao....

i moja bivša je čuvala moja pisma...dva ,tri...možda četri...jer smo tih dvije godine dok smo hodali bili odvojeni samo par dana......čak mi ih je čitala...jedno dva puta....kasnije...
sad ih nema više, ostavila ih nije, valjda ih je bacila...sve slike su ostale...ali pisama nema.

ja nemam više niti jedno pismo.
imam samo ona sa nekakvim štambiljima i tipkana na stroju za pisanje...
koja moram čuvati...
da se zna...ko koga i gdje...

https://www.youtube.com/watch?v=tH2rgPqi8Ag

znaš kaj đuro...ti si majstor od mjuze...svaki put kad objaviš otkrijem neku novu pjesmu koju nisam zapazila a izvrsna je! tnx

btw objavit ću (opet) ovih dana svoje posljednje ljubavno pismo!

znam da to nikom ništa ne znači, ali meni znači! voljela bih kada bi češće ovdje mogla čitati misli...osjećaje...ljudi? i razgovore u komentarima? ali u pravu si, ljudi su se izgubili i zapetljali u sebi i svojim selfićima, egićima i ostalim tricama i kučinama

Slažem se s tobom. Pisma su posebna, sasvim osobna. Nema smajlića, nema naljepnica, nema delete... papir i riječi...
najljepše, najnježnije, najdraže riječi .. ja ih imam puno, puno pisama, pravi "Dnevnik jedne ljubavi" , moj pok. suprug (tada moj dečko) i ja, mi smo pisali i pisali i pisali....to nam je, u vremenima razdvojenosti, bio osnovni(a ponekad i jedini moguć) način komunikacije. Lijepo je imati ta pisma danas, sačuvana :)

Hvala svima na komentarima.
Ovako kad ih čitam, svaki je za sebe mala priča. Neki su i bolji od zapisa :))
Zapravo je ovdje više tema i zanimljivo je vidjeti kako se mogu sagledati iz više kutova