Ručkić krčkić

Novice iz mojeg mikrokozmoseka: osim kaj upravo pospremam, hodam sa štapom, točnije, štakom. Prvo sam kupila štap, ali jock, štaka je stabilnija, iako to znači da imaš potporu na tri noge, ali na raspolaganju samo jednu ruku, u mojem slučaju, lijevu. Ajd, sva je sreća što sam odviknuta ljevakinja pa je upotrebljivija nego većina lijevih.

A sve je počelo tako da sam zaključila da ja više nemrem raditi, točnije, da lova koju dobijem za svoj rad nije vrijedna bolova koje podnosim radeći ili štete koju nanosim svojem želucu i jetri kad se anestetiziram da bih odradila. Pa krenuh ja po doktorima skupljati dokumentaciju za vještačenje o tjelesnom oštećenju u nekoj perspektivi, a kratkoročno i zato da me manje boli, tj. da još malo pokušam produžiti kakav-takav materijalni standard. I onda mi liječnica veli, može štap, odteretite malo tu bolnu nogu... Pa jesam.

I tak, s tim štapom i sijeda uživam ponešto benefita starenja: lijepo mi stanu da prijeđem ulicu i ne šize kad sam spora; podignu mi s poda ono što mi padne, a često mi padne, jer nije baš jednostavno funkcionirati s 3 noge i 1 rukom. U načelu, svi su puno ljubazniji, uz određenu oproštajnu notu, iako još niti jedna od moje 3 noge nije u grobu, a nadam se da će treća vremenom u zapećak, do daljnjega. Jer idem i na fizikalnu terapiju, nabildati malo mišiće i naučiti vježbe, a onda vježbati karakter i kičmu vježbanjem kod kuće. Valjda budem. Do sad mi nije baš išlo.

Naravno, u svemu tome se opet (!) nađe jedna faca koja se zapita zašto ne farbam kosu i da bi me to "podmladilo"... Jel?! Pa glečte, mlada nisam, što je bjelodano i s farbanjem i bez njega, a meni je moja dob sasvim OK; štoviše, ponosim se što sam je doživjela, jer 15-ak mojih vršnjaka i vršnjakinja, mojih šulkolega, prijatelja, znanaca i susjeda, blogme nije uspjelo stići do ove faze u životu. Stvarno mi nije jasno zašto bih se trebala praviti da nisam stara, a jesam, i meni samoj to ne smeta, osim u tegobama koje imam, a imam ih bez obzira na ofarbanu kosu ili tuđe procjene mojeg godišta?!

OK, kad bi mi netko rekao "Ako se pofarbaš, proći će ti artroza", onda bih. Ziher bih. Ali ako bi mi farbanje donijelo pokoju seksualnu ponudu starih slinavaca koje ne bih ni svojim štapom u mraku, blogme, jock. A neslinavce i one koje bih rado privukla na njedra, makar svojim štapom, nisam uspjela pronaći ni dok sam žustro koračala kao prirodna brineta, pa nemam razloga svoje navike podređivati zanemarivo maloj mogućnosti da nikad ne znaš iza kojeg ugla takav čeka, ako čeka, u što živo sumnjam, štoviše, ne vjerujem kao što ni u boga ne vjerujem.

Meni bi sad sreća bila da me što manje boli noga, da ne moram raditi, da imam dovoljno love za svoje potrebice i radosti, da mogu sve polako, po svojem ritmu i mogućnostima, kao npr. danas, kad sam polako, sa štakom, prošetala Maksimirom (Duška je, naravno, trčala i norila), pa onda doma, pa polako pečem jeftinu akcijsku patkicu i jako polako pospremam i čistim. Bit će gotovo do popodne, a ako i ne bude, završit ću i biti zadovoljna onim što jesam.

Jer jesam.

Etogac! Sad još mlinčeki i patkica i ja se sjedinjujemo u užitku :-D

E, a ona(j) koja prijavljuje, ček sad popizditisa - to sam zaboravila uvrstiti u zapis.

Neki dan čujem da neku ženu, koja je postigla do sada neviđene rezultate u jednom obliku cjeloživotnog učenja, nisu htjeli uvrstiti u marketinšku kampanju jer "je prestara". Ček - za cjeloživotno moš biti prestar???

Cura koja mi je to ispričala se prilično uzrujala, a ja velim, doći će maca na vratanca, za 10-ak godina, tj. za najplodnije dobi ovog marketinškog morona, sve će biti podređeno gerijatriji: neće više biti reklama za Always uloške, nego za pelene za inkontinenciju; neće se reklamirati playstationi i mobiteli, nego pametni satovi koji nadziru vitalne funkcije organizma i automatski signaliziraju poremećaje nadležnoj zdravstvenoj službi...

S obzirom da njena i njegova (moronova) generacija ne bu dobila pemziju, jer nema otkud, radit će dok ne riknu, a to pak znači CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE, tj. dokvalifikacije, prekvalifikacije i kvalifikacije u poznoj životnoj dobi.

Ili bu tak, ili buju nam došli ovi gladni svega, pa i obrazovanja, i voljni raditi za minimalce; ali, sve se bojim da će ona i spomenuti moron, pa čak ni moja malenkost u minimalnoj mirovini, s hodalicom umjesto štapa, uživati ikakve povlastice - naprotiv! Pustit će nas da se snalazimo i bit ćemo sretni ako nas ne likvidiraju po kratkom postupku.

No, nema smisla brinuti unaprijed. Zato ja sad uživam u svemu u čemu mogu. Prvo u patkici. Za 15-ak minuta.

:-) i zelja da ozdravis