Svitci s asfalta

Uslikala danas.

Pri povratku iz šetnje livadama, pridružio mi se susjed dio puta. Nešto smo nevezano pričali, a ja spomenula kako sad u zrelu jesen priroda ima prigušene zvukove. Kao da prigušeno pjeva.

„Eh, prigušeni zvukovi.“ Reče on, nekako sjetno.

„Da, da, znate, kao oni zvukovi iz pozadine u filmovima“. Objasnim mu.

„Znam. Mene je jedan takav izuo iz cipela. Nekada davno.“ Kratko je zašutio. Šutjela sam i ja, nisam znala što bih rekla. Možda bih trebala pitati nešto, mislila sam u sebi.

„Bilo je to sedamdesetsedme, ti se možda nisi ni rodila.“ Počne on.

„Jesam. Ja se rodila pete. U lipnju. U nedjelju. Ja sam pravo ljetno dijete, te je godine ljetni solsticij bio baš točno na taj dan.“ Ne znam zašto ponekad tako brbljam ljudima potpuno nevažne sitnice, koje ih vjerojatno nit ne zanimaju.
Opet smo malo hodali šuteći, a ja sam krajičkom oka pratila Ninu dok je uzdignuta repa trčala ravno kroz blatnu lokvu.

„Dobro…?“ potaknem ga.

„ Ja sam se tek bio doselio u Zagreb, možda sam bio pola godine. U podstanarski stan, na Črnomercu. One stare kuće prema Mikulićima. Ma sad je to sve obnovljeno. Onda su to bile kuće duhova. Oronule vlažne kućerine. Dva cimera i ja dijelili sobu i kuhinju, a kupaonu s još 2 stanarke. Djevojke se bile u svojim sobama. Imali zajednički hodnik. Ma znaš kako su ti veliki stanovi bili na silu pregrađeni. A vjerojatno bile odaje za služničad. Al zidovi su debili bili. “

Imao je onaj odsutni izraz lica, kakvog poprimi čovjek koji plovi davnim sjećanjima.

„Mi smo bili mladi dečki. Ludovali, pili, kartali. Divlji. Znali se i potući. Ovaj jedan cimer nije volio studente. Mamine dečke. Njih je naročito volio namlatit“. Nasmijao se. „Al nije da nismo išli na večeri poezije, šansona, i tako. Bilo djevojaka tamo.“
Približavali smo se kućama.

„Ali znaš, možda jesmo bili sirovi. Jesmo, bučili smo dan i noć. Ali jedna je mogla u trenutku utišati svu trojicu. Uopće se ne trudeći. Bila je ta neka mala, dolazila je kod ovih cura preko puta. Sitna, simpatična, ništa posebno. Onako bi pozdravila usput, otegnuto nekako.“ Smiješio se dok je pričao.

„Onako: zdraaavooo. To bi rekla. Zdraaavoo“ Ponovio je, imitirajući piskutavo ženski glas. „Nismo isprva obraćali pažnju, do jednog poslijepodneva. Sreli smo je na hodniku, išla je susjedama. Kad smo sjeli za stol jesti, a to je bilo jedino vrijeme kad smo šutjeli, začula se violina iz susjedstva. Tiho. To smo bili navikli, znali smo da ova jedna djevojka svira. A onda je ova mala zapjevala.“

Naglasio je ovo „zapjevala“, iz tona sam shvatila da je to nešto značajno. „Lijepo?“ upitam.

„Nije to prava riječ. Nema riječi za to. Jednostavno te tjera slušati. Tiho, nježno. Kao da ti pjeva na uho, samo tebi. Nas smo trojica samo sjedili i slušali. K'o začarani. I tako, kad god bi vidjeli da dolazi, mi bi zašutjeli i osluškivali. Naravno, ne bi to priznali ni na mukama. A znaš što je najbolje? Kad bi pričala imala je neki piskutav glasić. Nikad ne bi rekao da tako pjeva. Mislim da sam bio zaljubljen u nju. Platonski. Iz daleka. I tako, nakon par mjeseci sam odselio i izgubio svoju čarobnu pjevačicu.“

Stigli smo već polako do njegove kuće i on je otvarao vrata ograde.

„E, a što je pjevala? Taj prvi put?“ Zapitala sam.

Pogledao me polu-začuđeno. „Nemam pojma. Nije ni važno“. Nasmiješio se i kimnuo za pozdrav.

Nastavila sam dalje. Nekako turobnog raspoloženja, zamišljala sam pjesme koje je mogla pjevati ta nestvarna malena pjevačica.
Link

na prvu sam se sjetila čitajući o maloj sitnoj simpatičnoj, ništa posebno ...... na legendarnu.....

https://www.youtube.com/watch?v=Q3Kvu6Kgp88

ova mi je posebno draga

https://www.youtube.com/watch?v=2UlEJXkxnSc

ova tvoja crtica je dokaz koliko je sadržaj važniji od pakovanja
a prigušeni zvukovi i slučajni suputnici iako sporednih uloga mogu obojiti naše dane

ti si meni uz jutarnju kavicu zčinila jutro baš kao prigušeni zvuk koji se razvije u krešendo :)

https://youtu.be/XuEHj2xfK9o

kako se prigušeni zvukovi mogu harmonično uklopiti :)
https://www.youtube.com/watch?v=UiR4qh3hfPw

mogu :)

prigušeni zvukovi diraju ono najdublje u nama

evo meni prigušeno na radiju (ukućani još spavaju)
https://www.youtube.com/watch?v=3KvtbZzx1xs

dobar ti taj radio kad to svira :)
a moji će spavat još dugo (legli u cik zore)
pa onda isto sviram utišano..

https://youtu.be/bpA_5a0miWk

tnx babs...i meni pasao tvoj tekst uz kavu...a i ova prigušena mjuza društvo...dapače...uživam!

btw samački život ponekad ima prednosti...moš pustit mjuzu kolko voliš glasno jer ukućani soliraju!

Pozdrav BB i vama, ostalima :)
Lijepa priča, ostavila je mala pjevačica duboki trag, eto, jedan kojega ona i nije ni bila svjesna, poput onog o čemu si pisala u blogu o tragovima.

idem sad poslušati ostale linkove

Pozdrav svima, hvala što ste oplemenili zapis :).

Gelso, prvi link me malo zatekao jer sam prvo mislila upravo staviti vrapčića. Drage su mi sve njene, možda je Milord favorit.

mai, perce, alis, idem vam se pridružiti u uživanju u progušenoj glazbi :).
Ugodan vam dan

;))

možda malo skrećem s puta ali....onaj tvoj blog o sudu.
to je.vidiš,sukus života...i kad je teško treba obratiti pažnju na male stvari...one koje vesele

one se pamte i prepričavaju kad jednom sve prođe

Bakljica :) Fotka se uklopila u zapis...prigušena svjetlost, blaga, prostire se u prostranstvu :))

Bakljiice, sve 5. I tekst, i fotka, i link... i misao koja je ostala nakon čitanja tvog bloga. Osjećam se baš dobro. Kao kada se nakon dugog puta vratim kući :-)