Svitci s asfalta

Nino Orlandi, Want to Come Out

„Većina nas balansira na rubu genijalnosti, mučena spoznajom koliko smo blizu, no i dalje dokazivo na pogrešnoj strani crte razdjelnice, a naša stvarna postignuća potkopava niz minornih, no ipak presudnih psiholoških mana (malo previše optimizma, neproživljeno buntovništvo, kobna netrpeljivost ili sentimentalnost). Mi smo nalik na sofisticirani supersonični zrakoplov koji uslijed manjka nekog sićušnog dijela napušten stoji kod piste, osuđen da bude sporiji od traktora i bicikla.“

Citat je ovo koji se nalazi na zadnjoj strani korica knjige „Radosti i jadi rada“ Alaina De Botton-a. Taj mi je mali odlomak privukao pažnju u knjižari, još tamo negdje prije 7-8 godina. Sjećam se i danas kako sam okrenula knjigu, pročitala i bilo mi je kao da me netko svojski prodrmao za ramena. „Heeej“ Što radiš?! Osvijesti se!“

Zanimljivo je da nisam osjetila želju kupiti i pročitati knjigu, bila mi je dovoljna ova rečenica, kao ona bliješteća upozorenja za opasnost. Slučaj je htio, da mi nakon nekoliko mjeseci, tu knjigu pokloni prijatelj za rođendan. Meni je to bio znak da je i on prepoznao tu nešto za mene. Iako se knjiga odnosi na profesionalnu stranu života, ja sam mogla prepoznati tu i ono iz osobnih sfera – ajmo reći, o smislu i kvaliteti života koji vodim.

Nabasala neki dan opet na nju, dok sam preslagivala police. Još uvijek mi rezonira taj ulomak. Istina, u međuvremenu sam i knjigu pročitala, ali ne mogu reći da se puno sjećam što u njoj piše.

Sentimentalnost. Prokleta sentimentalnost. Uvijek me držala jednom nogom na nekom prošlom mjestu, u nekom prošlom vremenu. Uvijek sam ja nekako bila ona koja gasi svjetlo za svima. Ostajala predugo u raznim situacijama, poslovnim i osobnim. Uvijek kad je trebao prevagnuti racio, prevagnuo je osjećaj. Odgovornosti, nostalgije, nade…

Ono kolebanje, dati nečemu šansu ili odustati. Bolje prođu oni koji idu dalje, ostavljaju iza sebe ono što im ne odgovara. No, mislim, da je odabrati pravi trenutak za krenuti dalje prava mudrost. Naći razliku između dovoljno truda i previše truda nizašto. Nije mi to nikada išlo. Nije to strah od promjene, nego strah od odustajanja.

Znaš ono, što ako ja sad odustanem i baš se danas nešto promjeni. Nakon toliko uloženog truda, mora se promijeniti.
Najčešće se ne promjeni.

P.S. jeste li primjetili koliko puta neka knjiga ili film imaju bolji naslova od cijelog sadržaja? Nekad je jedino naslov dobar.

Možda eventualno korice dobro izgledaju.



Nino Orlandi, The Book of Silence

Oho! Vidi novotarije :)
Link na pintrest

Još ću pomislit da se ulaže u sajt

Nije "utjeha" ,(jer imam daleko više godina od tebe,pa sam , kao, do sad već trebala savladati te "vještine" ).. ali ni meni ne ide to lako i jednostavno, ni dan danas.Odustajanje, dobra procjena trenutka,odluke bez uplitanja sentimentalnosti ili navike i nostalgije.. pa toga " a kad sam se već toliko trudila" .. i privatno i poslovno

Bakljice :) Ti da nemaš tu crtu sentimenta u sebi, ne bi uočila i doživjela toliko lijepih "zadivljenja" sa onim što vidiš, čuješ, dodirneš...upravo taj sentiment ponudio je i odbir ovih prekrasnih djela koje si postavila ovdje...i niz drugih kojima smo i mi bili svjedoci...bilo riječju, izvrsnom fotografijom ili izborom glazbe...ne more to svatko :))))) Negdje na vagi nas sentiment daruje, a negdje nam oduzme :)

''Ono kolebanje, dati nečemu šansu ili odustati''

Kod svake dvojbe, moj odgovor je ''ne''.
Međutim, ako procijenim da nešto vrijedi truda, ne odustajem, sve dok uživam ''radeći'' na tome,
očekujući uspješan ishod.

Čim posumnjam, odustanem,
jer kad crv sumnje uđe u misli, nema više onog žara u ulaganje svog vremena...
bilo o čemu da je riječ.

ne događa se uvijek ono, u što mi vjerujemo da će se dogoditi..
ali dali je to i razlog zbog kojeg bi trebali prestati vjerovati u ono što očekujemo?
ne prelazimo li tada preko nekih svojih postulata... samo zato da bi nam se bilo što događalo..
pa bilo to i ono što nas ne veseli i što zapravo ne želimo..

svatko se ravna po svom osjećaju šta mu je potrebnije
pa na osnovu toga daje šansu
ili odlazi dalje s mišlju kako je bolje da šansu da sebi negdje drugdje iznova učeči srž

ovaj put lajkam slike...fenomenalno se uklopile u tekst!

"Sentimentalnost. Prokleta sentimentalnost. Uvijek me držala jednom nogom na nekom prošlom mjestu, u nekom prošlom vremenu. Uvijek sam ja nekako bila ona koja gasi svjetlo za svima. Ostajala predugo u raznim situacijama, poslovnim i osobnim. Uvijek kad je trebao prevagnuti racio, prevagnuo je osjećaj. Odgovornosti, nostalgije, nade…"

Sad si ti mene zatekla kao što je tebe iznenadio vrapčić :)
upravo tim riječima jedna mi se mlada žena nedavno povjerila i duboko me dirnula baš kao i ti svojim zapisom jer sam u njima vidjela svoj odraz....... jer sam na životnoj prekretnici

nisu li najljepša djela ljudskog stvaralaštva nastala baš iz osjećaja, iz odgovornosti, nostalgije , nade…. Dodala bi …iz vjere koja je sukus svih tih riječi…..
Istina i najgora ali ova lijepa su snažnija jer da nije tako ne bi nas odavno više bilo na ovom svijetu
najteže je odustati od nečeg u što smo gorljivo ulagali
i meni je kao i tebi književnost prijateljica koja mi je kroz više svojih knjiga pisala kako je osjećaj-srce pouzdaniji od racija
koliko mi je puta ponavljala da se istinu srcem vidi
ne mogu vjerovati da je moja cijelo životna prijateljica ustvari neprijateljica

ne možemo protiv svoje prirode, zatirati je donosi zloćudnije frustracije sa daleko većim posljedicama
koliko god duboko bili nesretni toliko smo proporcionalno u stanju biti i sretni
pod uvjetom da sami sebe prigrlimo i u tom zagrljaju pomirimo sa svim svojim manama i vrlinama
nismo sofisticirani supersonični zrakoplovi savršeni strojevi nismo bogovi , ljudi smo.

lijepo svijetliš balkljo :)

alis, purpurna, da vjerojatno je puno do karaktera, osobnosti.
Mada, mislim da ima i odgoj utjecaj. Nekako se tradicinalno uči žene da su one koje bi trebale popustiti, trpiti, biti strpljive. Treba dosta iskustva i samorazvoja da se otrgne od tih rodnih uloga i prihvati da su us vakom odnosu svi sudionici ravnoprvani.

mazo, slažem se da bi osnovna vodilja trebala biti koliko u nečemu uživamo, odnosno je li više onoga dobroga. Kolebanje je svakako znak da nešto nije u redu.

perce, da, teoretski ja to znam :). Kao i to da kreiramo sami svoju stvarnost i odgovrni smo isključivo sami za svoj život, ali u praksi to zna zaštekati

mai, fenomenalne skulpture, zar ne :). Super mi je ta njihova simbolika

gelso, volim tvoje komentare :)

"ne mogu vjerovati da je moja cijelo životna prijateljica ustvari neprijateljica" eh, eh, eh... ja ti to baš razmišljam ovih dana.
Jednom mi je jedan rekao (misleći pri tom posprdno): "Ti sve što znaš si naučila iz knjiga".
Nije sve, ali puno jesam. Jer knjige pišu ljudi. I nema ljudskog iskustva koje nije negdje zapisano.

Toliko istih priča, a svaka je opet u nekoj nijansi drugačija :)

dobro ti je reko, taj netko, bakljo! jer znaš (nije moje al je jako mudro), svo znanje koje saznajemo iz knjiga je ustvari znanje iz...druge ruke! vrijednije je ono iz prve ruke...vlastito! istina, više boli no kao i biser u školjki...da je lako ne bi bilo vrijedno! stoga, zasučeš rukave (znam da već jesi) i kreneš...ima jedna fenomnalna...još nitko tko je živio,nije preživio!