Laprdanja starog prdonje.

Šetali smo ulicama Bukurešta. Pokazivala mi je grad, pričala o monumentalnim zgradama i spomenicima,
povjesnim mjestima i svemu onome što bi moglo zanimati nekoga tko prvi puta posjeti grad.

Šetali smo dugo i uz put razgovarali o svemu. Otvoreno i bez zadrške.
Petnaestak godina mlađoj od mene, kao i meni samom, bilo je jasno da nikada nećemo preći granicu.
Ona je samo željela biti dobar domaćin.

Dotakli smo se glazbe kroz smrt glazbene legende koja nas je napustila tih dana.

Reče: "On se bar nauživao u životu."
"Moguće", odgovorih mirno.
Pogledala me i upitala: "Kako to misliš?"

S obzirom da sam dio života proveo kao glazbenik po turnejama, znao sam kako stvari izgledaju iznutra.

Ljudi vide ono što žele vidjeti. Život glabenika izgleda kao sviraš, pa te slikaju, pa se opijaš, pa se drogiraš,
pa fukaš i tako u krug. Nešto što bi svatko poželio???

I ona je to tako gledala.

Pitah: "Imaš li ti priliku svaki dan se opijati, drogirati, fukati sa drugom osobom ili osobama?"

"To je drugo", reče.

Upitah:"Zato što se radi o tvom životu?"

Šutila je.

Rekoh: "Radi se velikoj zamci za mladce."

Zastadoh pa nastavih: "Jesi li se ikada pitala što znače lennonove riječi "Help, I need somebody, not just anybody ..." i
zašto bi netko na vrhu svoje slave tako nešto napisao bez razloga".

Primjera nesreće je bezbroj u silnim pričama kojima smo bombardirani.
Taj svjet nas ispunjava prazninom i lažnom pričom o životu na visokoj nozi.
Ali ješka u toj zamci izgleda nevjerovatno primamljivo kad si mlad.

Prava glazba svira se tiho i u odabranom društvu.

A zato je to to! Kada ja zasviram se svi razbježe!

Sviranje i stvaranje buke je vještina, No ne mogu svi savladati tu vještinu.
Zato neki privlače, a drugi odbijaju ljude od sebe.

Prava glazba svira se tiho i u odabranom društvu. Baš to...