Svitci s asfalta

Longing, Hesther Van Doornum

S hladnim vremenom i kratkim danima prirodno se uvlačim u sebe, umirujem, obuzima me neka sjeta. Što se više bliže blagdani i isforsirano veselje, osjećaj otuđenosti sve je jači. Meni moja sjeta ne smeta. Nikad od nje nisam bježala. Dio je mene, kao što su i radost i ushićenje. Neke najljepše misli, osjećaji, djela - nastali su iz sjete. Ima u njoj nečeg plemenitog. Tihog. Sveobuhvatnog. Onaj izraz lica kod ljudi pomirenih sobom, ali nepomirenih prošlošću.

Neki dan mi netko reče " Ti si puno sjetnija od kad se baviš duhovnošću. Umjesto da si sretnija." Ali - jesam! Sretnija sam. Meni je sreća mir, ne neobuzdano veselje. Slušam taj New Age, self-help, pop-psihološki pokret (ja to volim zvati duhovnom estradom)- gdje se govori: nasmiješi se, smiješi se, zaboravi tugu, ne misli na loše. Ne ide to tako. Duša traži svoje. Svaku emociju žedno primam, puštam u sebe i otpuštam. Jer je moja, autentična. Jer je reakcija na nešto ili nekoga. Nevjerojatno je kako od sjete do ushita treba samo mali korak. Sasvim malen. A opet, nekada nam dugo treba da ga napravimo.
Primijetila sam da se često smijem u sebi. Vidi se samo u očima. Vide to oni koji me poznaju.

Nema mi veće tuge od praznog smijeha, zagrljaja bez dragosti i formalne "cmoke" u zrak kod pozdrava. Tik uz obraz, ali nije u obraz. Skoro, ali nije. Skoro mi je stalo, ali nije. Šareni pokloni kupljeni preko volje. Smijanje od alkohola, ushit od opijata. Humor koji dolazi od ponižavanja drugih, brzinski seks, potezi koji dižu adrenalin. Gdje je tu sreća? Zar si samo živ kad te stimuliraju drugi? Izvana? Ne ide to tako.

Da, ja sam sjetna i sretna istovremeno. Možda ću se za koji trenutak grleno nasmijati od srca. Zatim se opet vratiti svojoj sjeti . Nemojte me tjerati da smijem, kad mi se ne smije.

Kako je Leskovar nekada davno napisao, ja davno pročitala, ali pamtim još danas. Zato sam pronašla:
" Ostao je bez osnova, bez namjera, bez nade - no u njegovoj duši je bila ljubav - ostala je samohrana, a u tom bijaše toliko sjete. Naći srodnu dušu, upoznati je, i onda se cijeli život zadovoljiti time što je oćutio dodir njezin - u tome bijaše toliko tihe boli. I bilo mu je tužno kao putniku samotnome.. "

Kad se tako osjećaš, zar ti ne dođe da napišeš najljepše stihove?
Link

Da, dođe mi! Ali kada bih i znao napisati te najljepše stihove, ona ih više ne može čitati.Zajeb,a?

Nije to ništa, Onaj je napisao knjigu. 700 godina samoće ( dana )
Što će čovjeko 150 godina života kad ni 70 ne zna ispuniti...?

Da, ja sam sjetna i sretna istovremeno,,, tvoj dio koji mi se cini kao moj dio..
totalno opisaano u samo par rijeci bas onako kako jesam sad
i kako sam zapravo cini mi se uvijek :)

veliki osmijeh baklja ..

Kako ne zna? Zna. Ispunjava. Barem osjećajući tu samoću. Pojačavajući ju svaki put kada o njoj misli.

Neće pročitati.. šteta. No, ti si dobio dok si ih pisao

Bleki i tebi :)
Znam, osjetila sam ja to kod tebe :)

kad me ljudi pitaju kak sam ja im velim kak sam već prema tome kak sam taj dan, odgovorim iskreno : usrano, super, tak tak, dobro, u kurcu, u điru, odličnooo, u totalnom bedu, hepy, tužna, čeznutljiva, osrednje, lijeno, nabrijano, ljutto na cijeli svijet, volim cijeli svijet, svi su mi glupi, ravnodušno,smireno, uznemireno, izgubljeno, svoje, zaljubljeno, odljubljeno itd

a onda uzvratim pitanje i gle čuda odgovor nekih od njih je uvijek ali baš uvijek pravocrtno dobro ili odllično
pa kak to :O???
totalni feik,
kaj me opće pitaš kak sam

„Kad se tako osjećaš, zar ti ne dođe da napišeš najljepše stihove?“

imaš pravo :)
reko bi Cesarić

o sati sumnje, sati bola,
Ko stvara taj vas kleti neće;
Jer radosti su male svijeće,
A iz vas raste aureóla.
Slabašnu djevu radost rađa,
I njezin porod brzo gine,
A pjesme, rasplamsane bolom,
Gore ko svjetla za daljine.

gelso, pa da, kad već pitaju neka slušaju odgovor :)

Juto vam...meni je dugo vremena bilo grozno kad bi me ljudi pitali "pa kako si..dobar si dobar."
A sta sam trebao...cmizdrit po ulici...zapustit kucu,sebe...Ne bi znao tad sta im odgovorit...mi takovi najbolje znamo kako je.

Dobar tekst u dobro jutro!

Na nekim imaginarnim vagama, mislim kako sam više sam sjetna, nego sretna.
Nekako, kod tih stalno "dobro sam" ljudi kad god ih vidiš, sretneš, baš uvijek veseli,( a "zagrljaj im bez dragosti i "skoro mi je stalo, ali nije ") ...uvijek pomislim, ako bi se zagreblo ispod te glazure ,što je ispod?

Imam povjerenja u ljude koji se, kad se smiju, smiju i očima.

svatko od nas ima energiju koju drugi ljudi oko nas osjete i ona se osjeti i ovdje na blogu u riječima koje ostavljamo
to čak i nije energija koja je nečim inicirana nego ona koja je naša, koju kao ljudi nosimo i s njom živimo, svakodnevno

ali nekaj bi ipak trebali znati - razlog zakaj smo sjetni, ljuti, razočarani, sretni, zadovoljni
nisam za neke studiozne samoanalize koje su uglavnom svrhe same sebi u popunjavanju praznina i/ili osobnih nezadovoljstava, ali kad znamo kaj potiče naše raspoloženje, možemo to ili prihvatiti kao takvo, trenutno, prolazno ili korigirati ga djelovanjem u suprotnom smjeru

jer pustiti i tugu da samo pluta oko nas i mi u njoj nije baš nešto što bi trebalo biti kao "proći će" jer obično ne prođe nego se dublje zakopa. i nas s njom...

'dan :)

Jednom me jedna frendica pitala "kak si ?"...onak nonšalantno... nisam baš bio dobro...pogledam je u oči..jel te zbilja zanima.. da ti ispričam....
Rekla je...ne..
Više me ne pita kak sam..

Tak je curu...u svakom tvom upisu osjećam se da pišeš iz dubine sebe! A osmijeh ti je prekrasan...nisam odoljela neki dan da ga ne komentiram! A i ostali komentari su mi baš ok..sjećam se jednom jedan drag mi život reče otprilike ovo kn je Đuro rekao: pitaš me kako sam? Nemoj me to pitati ako nisi u stanju čuti kako sam!

Bože ovaj mob fakat piše svašta...čovjek mi reče etc

I ne slušaj Meiju...budi to što jesi i kad nisi!

mai, aj pliz mi objasni kaj to ne bi trebala babs poslušati, a vezano je uz moj komentar?
kaj je u njemu tako grozno napisano da ju moraš opominjati? :D
i kaj ti znači - "budi to što jesi i kad nisi"?

stvarno me zanima...

Babilonska, iz aviona je uočljivo da si emotivna i dobra osoba. A sjeta... to dođe i prođe. Ponekad je stalno prisutna, ali je opet lijepa. Na primjer, u Đoletovim pjesmama :-)
Kao što reče Bleki, ja sam obično sjetna i sretna istovremeno. Pa da se nadovežem na Alis, i ja vjerujem ljudima, posebno onima koji se smiju očima. Sve dok imamo s kim otići na kavu, nije sve tako sivo, pjeva 'ladno pivo :-)

Bakljica, jako lijep zapis. Ja naučih iz prirode da postoje prolaznosti. I prođu i oluje, i nevere, i zatišja, i sunce, i oblaci...No, ponekad je teško proći kroz određene cikluse. Mir tako potreban svakom biću nalazim u stvaranju. kad me zatrpaju drugi, a često i ja samu sebe sa ciljevima...onda sve odnese stvaranje. Tu sam u svom miru i ta sreća me preplavi i drži , i drži...i drži :))

ništ straašno meijo, al kad već pitaš da ti odgovorim! citiram te: ...jer pustiti i tugu da samo pluta oko nas i mi u njoj nije baš nešto što bi trebalo biti kao "proći će" jer obično ne prođe nego se dublje zakopa. i nas s njom..."
dakle, savjetovah baklji da ne posluša taj tvoj gornji savjet, jer to bi značilo da i kad nije dobro..kak ti veliš, .kad ju shrva tuga da ne pusti tuzi da ju obuzme i bude to što je (to joj ja savjetujem) jer nas ta tuga...zakopa (a i nas s njom, kak velliš)...a ja misllim da je upravo i tuga normalno čovjekovo stanje kao i veselje i radost...i da treba pustit da to izađe,, iživi se...da budemo to kako se osjećamo. na koncu to ti i baklja kaže u tekstu (ali ti ju ne čitaš već uvijek i samo čuješ i čitaš sebe)..da ne može biti vesela kad to nije...i da, tuga ima svoju ljepotu koju isto treba živjeti...možda kroz pjesmu (zna se da su najljepše pjesme napisane upravo u tuzi...). dapače, baklja kaže kaj je najveća tuga..."nema mi veće tuge od praznog smijeha...formalne...etc"..čitaj meijo kaj ljudi pišu, čitaj...

mai, nemoj toliko žuriti čitajući moje komentare je obično pročitaš nekaj kaj ne piše i zaključiš kako tebi paše ili kako možeš vezano uz svoje mogućnosti.
jer kad bi citirala cijeli komentar, vidjela bi poveznicu i s tugom...ali ok, ako si od onih žena koje vole dramiti nad puknutim noktom, tko sam ja da ti to zadovoljstvo uskraćujem
i nauči razgovarati sa mnom 1 na 1 jer množine koje koristiš da podebljaš svoje argumente kontra mene, kod mene jednostavno ne prolaze :)

i kak ti je već i Cro napisala, spusti oružje, nemoj stalno tražiti nekoga s kim se možeš svađati, kontrirati i nekog vraga sebi i drugima dokazivati jer je totalno nepotrebno i malo već (odavno) dosadnjikavo :P

Dobro, prvo pozdrav svima i hvala na komentarima.

Ja nekako pišem uvijek o sebi i svome doživljaju sebe i svijeta oko sebe. Uostalom, kao i svi. Uvijek mislim da je jasno, ali vjerojatno se može različito iščitati.

Možda i mai i meija nisu toliko različite u poimanju, koliko u izričaju.

Znači, kako sam napisala, svaku emociju prihvaćam i otpuštam. Naravno da utapanje u tuzi i njeno potenciranje nisu zdravi, ali jednako tako nije zdravo negiranje vlastitih emotivnih doživljakja, bilo kojeg predznaka.

Sad, možda je nerazumijevanje proizšlo iz onoga što je kome sjeta. Možda ja sjetu doživljam drugačlije. Nije mi to tuga. Tuga me paralizira, demotivira,čini pasivnom.
Sjeta ne nužno.

I tak, to ja tako vidim.. :)