ricordi...that we do not live in vain...
Link
Link
Link
kubikaši
Nizvodno pored rijeke ima dosta divljači.Mogao sam poći tamo,a mogao sam se prebaciti čamcem u prostrane
baranjske šume.Na usamljenim jezercima uvijek ima divljih pataka,a kad je sunčan zimski dan,na polegloj šaši pored
riječnih rukavaca mogla se uz povoljan vjetar iznenaditi i poneka zadrijemala divlja mačka.Ali kad bih izjutra izlazio iz kuće
s puškom o ramenu,(puška je uvijek bila prazna-municiju nikad nisam nosio sa sobom)sve češće sam polazio uz rijeku
i išao prema šumi iz koje su dopirali potmuli glasovi ljudi koji gradili neki ribnjak.Tamo nema divljači,jer ona ne vjeruje
ljudima i kada u rukama drže ašove i lopate.Ali mene je tamo nešto privlačilo,nešto što mi nije bilo sasvim jasno,ali čemu
nisam ni tražio objašnjenje...
Provlačio sam se između sparušenih vreža kupina i ubrzo nailazio na grupice kubikaša koji su nasipali zemlju na
pojedinim dionicama nasipa.Bili su to ljudi iz raznih krajeva,koji su sa svojim čatvrtastim dvokolicama i mršavim
kuštravim konjima išli za zaradom širom zemlje,svuda gdje su se obavljali kakvi veći zemljani radovi.
Mrki ćutljivi ljudi uzdržano bi odgovarali na moj pozdrav pogledavši me iskosa,a ja sam sjedao pored vatre koja je tinjala
u nekoj udoljici u njihovoj blizini i,podstičući ugarke,gledao ih kako rade.Poneki od njih prišao bi vatri da u prolazu zapali
cigaretu,pa pošto bi za časak prigrijao na plamenu svoje velike ispucale šake,ponovo bi žurio za dvokolicom,dok je u
njegovim plitkim gumenim opancima gnjeckalo ljepljivo ritsko blato.
Pokušavao sam da započnem razgovor s nekim od njih,zapitavši ih ponešto,ali su njihovi odgovori bili
kratki,odbijajući.Jednog,koji je po dalmatinski uzvikivao na konja,zapitao sam odakle je..A kad mi je on,pripaljujući
ugarkom cigaretu,pomenuo jedno meni poznato dalmatinsko selo,ja sam mu počeo živo pričati kako sam bio tamo i
kako mi se tamo dopalo...Odmahnuo je rukom i otrčao sa svojom dvokolicom.A ja sam,ušutio,gledao za njim s nekom
prazninom u duši.
Nalazio sam se u njihovoj blizinima ipak nekako udaljen,stran,kao da je između nas postojala neka nevidljiva zavjesa.
Oni su meni gledali čovjeka,mladića,koji u toploj zimskoj jakni besposlen švrlja s puškom po šumi,dok su oni radili na
zimi u lakim iskrpljenim odijelima.Ja sam za njih pripadao jednom drugom svijetu,svijetu koji ne dijeli njihove brige i
teškoće.Pa ipak,u njihovom držanju nije bilo mržnje i pakosti.Oni nisu ni mislili na to,a meni je bilo žao što me ovi ozbiljni
radni ljudi ne smatraju više svojim,pa sam s nekom mučnom nedoumicom u duši odlazio od vatre i šutke zamicao u
šumu.
Jednog vjetrovitog zimskog dana nisam izlazio u šumu.Sjedio sam u sobici i pored tople peći i zapisivao svoje misli,i
sjećanja na papir..Vjetar je u naletima donosio škriputanje kubikaških kordi,a ja sam ,osluškujući ih-razmišljao o njima..
Zamišljen,gledao sam rijetke snježne pahulje koje su lelujale ispred prozora,kada sam spolja začuo nečiji uzbuđen
vrisak:
„Eno dave se neki konji!“
Istrčao sam napolje i u obližnjem zatonu ugledao dva žuta konja koji su se,frkćući uplašeno,batrgali po mulju i
vodi.Uslijed mrazeva,Dunav je u gornjem toku bio u opadanju.Povlačeći se.voda je zatonima pored obale ostavljala
široku traku poroznog mulja,po kojem se prekonoć bila uhvatila ledena kora.Zavarani na izgled čvrstim tlom,konji su
pošli da se napoje,ali kako je ledena kora prema rijeci bila sve tanja,to su ima prednje noge propale u blato i oni su se
survali u zaton.Pri svakom pokušaju da se dokopaju obale,noge su im sve dublje tonule i voda im je bila stigla do iznad
polovice rebara...
Kako im sa obale nisam mogao prići,sjeo sam u čamac i,hvatajući jednog po jednog za oglavinu ulara,pokušavao sam
da ih navedem na dublju vodu prema jednom dijelu peskovite obale.Konji su istezali vratove i muklo rzali,ali se nisu mogli
pokrenuti.Gusto ljepljivo blato sve ih je više vuklo u dubinu.Kad bih im se sasvim približio,hvatajući ih sa strane za
grivu,oni bi prebacivali glave preko ruba čamca i,istežući vrat,pokušavali da u njega uskoče,pri čemu me nekoliko puta
umalo nisu izvrnuli.
Videći da im sam ne mogu pomoći,požurio sam na brežuljak obale i počeo da vičem:
„Kubikaši!Hej,kubikaši,evo konji vam se dave!“
Nekoliko trenutaka u šumi je zavladala tišina,a onda se čuo nečiji mrzovoljni glas:
„Ma čiji konji,sunce im božije?“
„Vaši!Vaši!vikao sam do promuklosti,,,
„Dva žuta konja se dave!“
Onda se čulo kako neko nekom dovikuje:
„Biće da su onog Slavonca što leži bolestan u baraci!“
Odmah zatim čulo se sa svih strana:
„Evo nas,evo!“
Malo poslije čulo se kršenje grana kroz šumu,i dvadesetak ljudi izbilo je na obalu.
Spazivši konje kojima su još samo glave virile iznad vode,dva mladića,ne osvrćući se na moja živa upozorenja,potrčaše
prema njima.ali z trenutku propadoše u blato do iznad koljena.Neki od njih prasnuše u smijeh i,pruživši im ruke,izvukoše
ih na čvrsto tlo.Onda je neko povikao
:
„Granje!Trpajte granja!“
Tada smo svi lomili granje sa okolnih vrba i bacali ga u blato.Ja sam donio sjekiru pa pa smo sjekli čitave stubove i
polagali ih prema konjima...
Zatim su ona dva mladića što su bili propali u blato,držeći se za ruke,pošli prema konjima.Granje pod njima se sleglo i
oni su sve više tonuli u mulj,cvokoćući i uzvikujući od zime.Kada su dospjeli do prvog konja,voda im je bila do iznad
pojasa.Uhvatili su ga sa obje strane za grivu,a mi smo im ,gazeći prijeko granja,dodavali rule i lančano ih vukli prema obali.Ali svi pokušaji bili su uzaludni.
Trupkali smo mokrim nogama pored obale i nemoćno gledali kako se preko očiju ozeblih konja navlači bjeličasta
skrama.Oni su se već bili predali sudbini ,i još samo koji trenutak pa će se svaliti u vodu i s njima će biti svršeno.
Odjednom mi je pao pogled na debeo lanac za koji su se vezivali ribarski čamci.
„Lanac!Lanac!povikao sam
„Da ih vežemo lancem,prijeko sredine!vikao sam i mlatarajući uzbuđeno rukama ,pokazivao kako bi to trebalo učiniti...
Nekoliko kubikaša potrčalo je za mnom i donijelo lanac,onda su dvojica starijih kubikaša zašla u vodu vukući jedan kraj
lanca čija je krajnja karika bila nataknuta na jednu vrbovu rašlju,utonuvši gotovo do ramena u hladnu vodu,provukli su
lanac ispod grudi konja i napravili omču oko njega.Zatim smo se rasporijedili duž lanca i složno ga povukli.Konj se u
času svalio i nestao pod vodom,a mi smo povikali:
„Sada!Sad!“
I još snažnije povukli.Na mjestu gdje je konj potonuo izbio je muljevit klobuk vode i konj je,ležeći postrance,kliznuo ka
obali...
Ubrzo smo na isti način izvukli i drugog konja pa smo ih,sudarajući se,živo trljali gužvama suhog šaša,sve dok se nisu
oporavili i počeli da čupkaju žbunje oko sebe.
A kada su mi mokri i promrzli kubikaši malo poslije pružili svoje velike i čvrste šake i,poskakujući od zime,počeli zamicati
u šumu,ja sam osjetio da ipak dan nije prošao uzalud...
da ipak ne živim uzalud....
Link
ps.
velika zahvala Adamu P. Iz Bačkog Monoštora koji mi je ustupao njegov bivak šumi blizu Dunava gdje sam svojim čestim
dolascima stekao uspomene za cijeli život...moj..
zahvala i za srce i zlato....
30.11.2017. u 9:13