Svitci s asfalta

Slikano danas.

Volim osjećaj pahulja na koži dok zaslijepljeno od bjeline okrećem lice nebu. Kristalići leda na kapi i šalu od umjetnog krzna svjetlucaju kao drago kamenje. Osjećam se poput ruske kneginje.

Pogledam lopatu u ruci i popuste mi tlapnje o plemstvu. Nisam u zimskom dvorcu. Zvuk grebanja lopate o asfalt tjera i posljednje fragmente ruske bajke ispred očiju.

Volim snijeg. Ovaj se neće dugo zadržati, čini mi se. Mokar je i težak, već se topi na očišćenim dijelovima. Osvrnem se oko sebe i vidim Ninu i dva susjedova psa da se valjaju po snijegu. Psi vole snijeg. Osim onih beskućnih, koji u njemu umiru, nadomak prepunih stolova, dršćući od zime i straha od pirotehnike. Ta mi misao uvuče studen u kosti.



Fućnem Nini i odosmo u našu šetnju livadama. Ima tamo malo dalje šumarak. Bila je nekada šuma, ali su ju posjekli, zbog proširenja urbanističkog plana, a nešto i zbog krađe drva. Začujem pucnjeve krivolovaca iz tog šumarka. Osjetim grč u želudcu. „Bando, šta pucate sad u te jadne životinje na snijegu“. Vičem. Dobacujem im još neke sočne izraze. Bacam kamenje i stvaram buku, ne bi li rastjerala to malo divljači što je ostalo. Čujem glasanje fazana.

Vidim da iz šumarka istrčavaju tri srndaća. Stisnulo mi se srce. Viđam ih redovito od jeseni. Ima ih četiri. Bilo ih je četiri. Utihnulo je u šumarku, a onda sam čula u daljini zvuk automobila. Svaki i najmanji osjećaj topline za ljudski rod pao je kao i ovaj prvi snijeg.

Odjednom je tišina. Čujem samo moje disanje koje stvara maglu na hladnom zraku. Zimska idila se u mojim očima pretvorila u plavičastu pustoš.

Pogledam u tlo, kroz tragove u snijegu proviruje blato. „Da, snijeg samo skriva i stvara iluziju ljepote. Kratkotrajan je taj paravan“, pomislim.



Kada sam se vraćala vidim balavu i rumenu dječicu u skafanderima, trče, posrću i smiju se. Raduju se snijegu. Njihov malo stariji brat pomaže tati skinuti snijeg s auta. Kad sam se približila, zove me susjed na kuhano vino. „Prerano mi je još, sused“, smijem se. Odmahnemo si za pozdrav.



Iz kuće sam još malo kroz prozor gledala na ulicu, nasmijane ljude i mačku na susjedovom prozoru. Uz topli čaj, malo se vraćalo raspoloženje. Svake je godine tako, mislila sam. Prvi snijeg polako kopni.

Bakljice, dobra ti večer :) Fotografije su ti predivne ! :) Taj trenutak koji si ti zaustavila i zadržala čuva ljepotu koju si uočila i doživjela...Onaj tko traži ljepotu..naći će je ;)

Ljdi su uvijek bili i bit će dvolični. Nekoj životinji se dive ,drugu ubijaju.
Jednu ljepotu uzdižu,drugoj se rugaju.
Jedan dan te obožavaju,drugi dan pljuju.

Ljudi.

Priroda je uvijek ista.
I divna i okrutna.

ja se divim svakoj životinji koju ubijem.

ova mi je treća slika naj..

(o lovcima neću, jer ne razumijem te porive.. i moj je Roni obožavao snijeg)

Surovo, a lijepo...kao i zivotinje, kao i priroda, kao i zivot...

Da zima je surova. Blaženo ljeto!

Petak na subotu, prvi snijeg i prvog sam zgrudala :-)).