Svitci s asfalta

Rundek u Domu sportova, 16.12.2017.

Malo je reći da sam sinoć na Rundekovom koncertu uživala u glazbi. Više od glazbe nosilo me ozračje, ljubav koja je utkana u svaki stih i svaku notu njegovih pjesama. Njegova „ekipa“ na bini, svaki ponaosob potpuno je bio predan instrumentu kojeg svira. To se osjeti. Publika to osjeti i uzvraća. Čitava je tu lepeza osjećaja i onih nijansi između. „Ruke“ je pjevala cijela dvorana i ta je vibracija titrala ravno u srce. Osjetim toplinu suza na obrazima i vidim oko sebe ganute ljude. To su oni rijetki trenuci u životu kada se osjećaš neodvojivim dijelom ljudskog roda.

Taj je koncert za mene bio više od glazbe. Bio je to i svojevrstan vremeplov. Slušajući sve te pjesme shvatila da su trajno utkane u moje odrastanje i sazrijevanje. Uz svaku, baš svaku, pjesmu, mogla bih ispričati neku anegdotu, uspomenu, priču. Priče izgubljenog vremena. Priče o ljudima kojih više nema u mome životu. Priče o meni koje više nema.

--
Ljubav za Rundekovu glazbu je davno počela „Šalom od svile“ ( Link)
Zima sredina devedesetih. Izlazilo se na Opatovinu, iznad Dolca. Još su bili štandovi, nije bilo staklenih kućica. U nekom od kafića uzeli bi piće i onda šetali ispred i sretali se, upoznavali nove ljude, ljubili na štandovima. Okupila bi se ekipa i krenuli bi u provod u neki od klubova – Jabuka, Kulušić, Mali Lap, SKUC... Ovdje je počinjao svaki izlazak. Često u neobičnim sastavima, koju su trajali tu jednu noć. „Apokalipso“ je prisutan na svakoj pijanci.

Izlasci su često znali završavati u Concordiji, opskurnom lokalu u Kranjčevićevoj. Zanimljivo je kada se danas prisjećam tog mjesta sve mi je nekako mračno. Vjerojatno sam mnogo toga potisnula. Sjećam se da su to bile godine kada smo svoju „jedinstvenost“ isticali ekscentričnim odijevanjem. Bilo je to vrijeme lažnog glamura – bunde od umjetnog krzna i lažna koža, baršun, jaka mat šminka, tanke obrve, štras i svjetlucavi nakit. Sada tek shvaćam koliko smo bile smiješne tako mlade i tako nakinđurene. Ja sam imala grimizni svileni šal, kojeg je mama kupila na velesajmu u paviljonu nesvrstanih kojih deset godina prije.

Bila je to isprazna noć, jedna od mnogih koju bismo proveli u lutanjima gradom. Počelo me zamarati, činilo mi se da već sve poznajem i znam. Alkohol i kratkotrajne avanture produbljivale su osjećaj praznine. Bilo mi je i pomalo hladno. Željela sam ići spavati, bili su sitni sati. Čekala sam prijateljicu koja je bila zauzeta očijukanjem s nekim tipom, koji je jedva stajao. Pogledala sam van i vidjela da je počeo padati snijeg. Ogromne bijele pahulje, kao maramice. Izašla sam i gledala snijeg. Osjetim ruku na ramenu i začujem „Ja sam bio pogrešan kad sam ti stavio ruku na rame, tamo je držao dugo….“ Okrenula sam se i vidjela par uskih očiju i širok osmjeh. Nasmijala sam se i ja. Još je neko vrijeme zavijao „ja sam slobodaaaannn, neka s moga vrata vijori šal od svileeee “. Nježno mi je odmotao šal s vrata i obavio mi ga oko struka, privukao me tako i ljubili smo se dugo, sve više bijeli od snijega. Izlazili smo još neko vrijeme, a onda se on vratio u rodni grad i nisam ga više vidjela. Moraš imati dvadesetak godina da se tako zaljubiš na dva-tri stiha i falš pjevanje.

Kasnije sam i ja često pjevala „ja sam slobodaaan“ i osjećala nešto oslobađajuće u kapima s oboda.

---
Opatovina, negdje početak dvijetisućitih, sada se izlazi u Potepuh. Štandova više nema. Izašao je već „U dalekom svijetu“, a CD „Ruke“ preskaču u autu od neprekidnog slušanja. „Makedo“ je je prisutan na svakoj pijanci. Društvo se pomalo udaljilo, neki se uozbiljili, neki se umorili, neki otišli. Prijatelj nam kopni pred očima, obitelj i mi nemoćni smo unatoč brojnim pokušajima, pitanje je kada će ga mrak droga istrgnuti iz naših ruku. „Ista slika“ (Link) postaje lajtmotiv svih tuluma. On stalno pušta tu pjesmu i zuri u prazno. Nešto je mračno zavladalo među nama. Jedne nedjelje „crni jahači su stigli u selo“. Od njegovog odlaska više ništa nije bilo isto i društvo se raspalo.

---
Druge priče ću možda pričati nekom drugom zgodom. Neke neću nikad, ostat će samo moje "Jer kud ti prođeš, Babilonske baklje tek tinjaju, a za tobom samo zvijezde jezde i igraju".

---
Ljeto 2017. šećem uz more jednog mirnog sutona zasićenih boja i u ušima mi „vjetar nosi onaj svilen šal u kome je sliven tvoga smijeha slap i moje tuge val“ , toliko godina poslije (Link). I dok Isabel na violini stvara najljepšu muziku, vjetar mi nosi kosu. Šal nose uspomene.

16.12.2017. Dom sportova, cijela dvorana pjeva „Šal od svile“ . Pjevam i ja, iz petnih žila, poderanih glasnica.
„Visoko dižemo ruke i pjevamo našu pjesmu“ i pojavljuju se zvijezde.



Zvijezdano nebo

wow.. slike mrak!! a čekam te i čekam.. :)) idem sad polako pročitati

Lako vama koji ste u Zg...sve vam na dohvat :(

Super, super, super.. drago mi je da je bilo tako dobro, a još kad ti to ovako sjajno dočaraš.. :)))

hvala ti na djeliću ugođaja..
i ja bi mogo da mogu :)

nezaboravni trenutci spremaju se u zlatnu riznicu sjećanja :)

"..... Više od glazbe nosilo me ozračje..." to je taj osjećaj kad si na koncertu, ponese te! to mi se dogodilo zadnji put prije 2 godine kad sam s jednom blogericm otišla na koncert parnog valjka. nisam do tada bila njihov fan, već onako....poneka stvar. ali otada ih obožavaam, upravo zbog tog filinga koji su napravili na tom koncertu! slično mi se dogodilo davnih osamdesetih kad sam bila na koncertu tine turner u v. gorici...i otada sam njezin fan. ili npr sa stonsima...kada smo kćer i ja bile zajedno na njihovom koncertu na hipodromu! normalno, njih sam uvijek u mladosti više voljela od beatlesa..nekako su bili divlji, neobuzdani...a eto ih, i danas sviraju! drago mi je da si uživala...i da ti taj šal izmamio i neka druga sjećanja, makar i tužna. svjećanja su u stvaari sve što imamo, ali to shvatimo puno, puno kasnije...kada su nam ona i najpotrebnija i kad živimo dovoljno dugo da smo ih stvorili!

Dobar dan svima. Hvala na komentarima :)

Opatovina mi je bila sredina do kraj 80-tih, početak devedesetih :-)). Concordia sredinom devedesetih :-)).

Drago mi je radi tebe.
Ja dobio taj cd...apokalipso...od bivše...prije jedno sto godina za neki rođendan kad sam još bio normalan.

O baki...ti malo na uzivanciji...super, neka si.
Poz ;))

Dok sam ti vidjela nick, znama sam na kojoj si valnoj duljini i kakvu muziku voliš :-)

zlice, bilo nas je posvuda. Tako se izlazilo. :)

djuro, hvala ti, mene je to malo vratilo u doba "kad sam bila normalna" :)

Bezi, je, baš je bila uživancija :)

Cro, hehe, raskrinkala si me odmah :D

I ja bila na Bridges to Babylon na hipodromu. Bio je to kao zadnji koncert ikad, a onda ih je bilo jos puno :) I bila sam na zadnjem koncertu Parnog valjka, nakon kojih ih je bilo jos puno :)

Ali jedan od najboljih koncerata u mom zivotu je bio nick cave krajem listopada
http://music-box.hr/2017/10/30/izvjescefoto-nick-cave-and-the-bad-seeds-beo
gradu-krici-saputanja/

Jedan od onih na kojima je tesko ne pustiti suzu i ne dozivjeti katarzu