Zapisi jednog zavodnika

Ljubav je staklo koje se lomi ako ga čovjek primi suviše nesigurno ili suviše čvrsto.

Tužne su ispitivačke oči tvoje. One bi da
smisao moj dokuče kao što bi mjesec da
izmjeri more.
Razotkrio sam život svoj pred tvojim očima s
kraja na kraj, i ništa ne ostade ni skriveno
ni prešućeno.
I upravo me zato ne poznaješ.
Da je to barem dragulj, mogao bih ga
zdrobiti u stotinu komadića i nanizati ih u
ogrlicu da ti je na vrat metnem.
Da je to barem cvijet, okrugao, sitan i ljubak,
otkinuo bih ga sa stabljike da ti ga u kosu
zataknem.
Ali, to je srce, ljubljena moja. Gdje li su
njegova žala i dno njegovo?
Ti ne poznaješ granica ovomu kraljevstvu,
pa ipak si kraljica njegova.
Da dođe samo časak radosti, on bi se u lagani
osmijeh rascvao, i ti bi ga začas mogla
vidjeti i pročitati.
Da bude samo bol, razlila bi se u bistrim
suzama, pa bi se u njima i bez riječi
odrazila nutarnja tajna.
Ali, to je ljubav, ljubljena moja.
Njena je radost i njena bol bezgranična, i
beskrajna je oskudica njena i njeno
bogatstvo.
Blizu ti je kao i sam život tvoj, ali je nikada
ne možeš sasvim upoznati.

Večeras sam se izgubio. Izgubljen sam u svojim mislima. Pitanja. Tko sam? Što sam? Odakle dolazim? Gdje idem? Ništa više ne znam. Da li sam ikada i znao? Zbunjen. Mislio sam večeras zapisati kako mi je danas bilo lijepo kad sam osjetio miris proljeća u zraku. Dani su sve duži. Boje večeri su toplije. Sjeo sam pred računalo i mislio: "Sad ću ja to odmah zapisati i poslije krenuti za drugim poslom." Kad ono… tama, praznina… Nestao sam negdje. A uvijek nešto radim i stalno sam među ljudima, ali nema me. Postao sam sjena. No dobro, još sam priseban i funkcioniram nekako. Kažem, bit će bolje. Ali ova mi moja vučja samoća, koja me većinu mog života prati, otežava sve to. Bože, kako bih sad trebao nježan zagrljaj i blagi poljubac žene. Žene koju volim, žene koja mene voli. Ali… "Žudne mi ruke pritišću prazninu na srce moje , a ona mi prsi tare." Stavljam "Vještinu" u CD player. Pjesma broj 7… "Stine"